I svaki put
Kad odlaziš
Sve moje snove
ti baš porušiš
Pitam se da li je sada napokon sve na svome mjestu? Zapravo da li ikada išta može biti na svome mjestu? Počinjem shvaćat da je sve u redu, kako imam ono što sam htjela i kako sam sigurna da ja neću biti ta koja je sve pokvarila. Ali ne.. nesvjesno rušim ono malo što sam sagradila. Sa svojim malim debilnim glupostima koje uporno radim. Makar ja to sve znam, ne mogu prestati, i opet imam onaj isti osjećaj. Zanima me hoću li moći progutat svoj ponos, ali za svoje dobro. Teško je. Sve što radim radim za svoje dobro, to bi svi trebali raditi, zar ne? Nisam sigurna. Kako ja više u ništa nisam sigurna.
Strah me je da će me povrijedit. Užasno je biti u stalnom strahu, nitko ne zna kako je ovo. Nitko nije u poziciju u kakvoj sam ja. I to još više pogoršava stvari. Hvata me tjeskoba. Želim slobodu. Ali od čega? Od čega mi treba sloboda?! Mrzim kada se nešto događa protiv moje volje a što ima veze sa mnom. Povjerenje... panika...
Moje se raspoloženje mjenja iz minute u minutu. ( pms :] ) ne izlazim iz stana u ovakvom stanju. Ali danas moram vidjeti ljubav, doživjeti toplinu i pogledati u ogledala njegove duše, njegove predivne tamne oči.
Post je objavljen 24.06.2008. u 14:12 sati.