Marketing
Dreams, Amelia, dreams and false alarms.
Već dva tjedna pokušavam ne pisati. Pisanjem izbacujem sve ono što više nemam snage zadržati u sebi.
Ono što sad čuvam u sebi nikada ne želim izgubiti, baš niti jednu malu mrvicu. Ali osjećam da sam na neki čudan način dužna tom osjećaju zabilježiti ga, imati bar jednu uspomenu na njega. Jer sve blijedi, nestaje.
Naravno, ne postoji toliko vjerna usporedba niti toliko sjajna metafora...
Postoji samo obična riječ koja može prizvati mnogo više.
Još je jedan razlog koji me tjera da upravo sada pišem. Razlog koji me tjera da zagrebem duboko ispod kože kako bih pronašla podsjetnik na onu noć, nit mirisa tvoje kože ili savršeno meko vlakno u kojem su zapisani tonovi tvog glasa. U sebi tražim riječi kojima me tjeraš da se budim u najljepšoj zori, svaki put iznova, svakom izgovorenom mišlju, svakog trenutka. Tražim taj razlog jer se bojim. Plašim se sata koji je prošao bez ikakve naznake da još uvijek dišeš. Zvala bih te ali se bojim probuditi te ako spavaš...
Drhtaji mi potresaju tijelo poput malih potresa koji ne pokazuju znakove smirivanja. A u svakom hipocentru ležiš ti. I oni su jedino što me sprječava da zaspim. Prepuna iščekivanja. Prepuna bolne potrebe da se smirim. Jer snovi su jedino mjesto koje mi može pružiti utjehu. Oni su mjesto na kojem me čekaš raširenih ruku i pogleda koji bi mogao natjerati i najveceg nevjernika da vjeruje. Vjeruje u jedno - da će sve biti dobro, unatoč, usprkos i u inat svemu. Da nam nitko ništa ne može. Pa čak ni potpuni kraj, pa čak ni tama, ni smrt...ni vječnost. Jer to je ono što sam ja sada, najveći nevjernik.
I nadam se da shvaćaš, jer se sada smijem. Smijem se jer si tu neiscrpnu zabrinutost prenio na mene. I koliko god ja nalikovala na žutu zraku sunca koja ti osvjetljava i najcrnju tamu, ja bih bez tebe bila ništa. Samo još jedna krijesnica što s vremena na vrijeme blijedo plane... Shvati da je nema tko spasiti i da je pokazivanje straha slabost, pa se pokoleba i ugasne. Shvati da nema nikoga tko bi je ugrijao toplinom svoga tijela, ni zaštitio od onih koji prijete. Takvih je mnogo, a ona nije mogla birati pa je stvorena takva, krhka, u vječnoj potrazi za onim koji će joj obećati svijet. Slobodu.
Sad kad sam jednom počela, teško je prestati. Ali natjerat ću prste da prestanu stezati olovku i još ću jednom prinjeti zaslon napetim očima. Možda me ipak nisi napustio.
Ne, sigurna sam da nisi.
Poklonila sam ti vjeru.
Ne obećala, poklonila.
Jer obećanja sam kršila, a vjera u tebe nije nešto što se može skršiti jednim oduženim satom, minutom, otkucajem srca...
Vjerujem.
Pružam ruke i osjećam te na jagodici prsta. Toliko lagano da je nestvarno, ali znam da je tu.
Polažem glavu u onu savršenu udubinu u tvom ramenu, stvorenu baš za mene...
I sigurna sam. Od sebe, od svijeta.
Zauvijek.
Post je objavljen 23.06.2008. u 23:45 sati.