Sretna sam. Hvatam bestežinsko stanje i gledam u zeleno zelene krošnje moje šumice. Napokon mir. Čini mi se da ću ostati ovdje godinama, a naivno sam se doteturala samo na tjedan dana.
Maleni čiča Gliše skakuću uokolo i uopće mi ne smetaju. Štoviše, i ja bih jednog. Ili više. Toliko sve ima smisla da bih, sigurna sam, nekome iz grada trenutačno jako uznemiravala tmuran pseudoživotan pogled svojim blaženstvom. Ošamarili bi me, a meni bi bilo svejedno.
Nona je napravila maneštru, finu i najmiliju, smijemo se prekriženom čiča Gliši na ulazu u Priče, mirišem na zrak. Kaže da ne pamti kad se tako slatko nasmijala, ja se ne sjećam kad sam posljednji put bila sretna. Razmišljam kako je čudno osjećati toliku ljubav prema ofucanoj vreći na cvjetiće kupljenoj od siromašnih Čeha na odmoru zaljubljenih dok im pojam roditelj još ništa osobno nije značio. Starija je od mene. Jedino još ona nedostaje.
Polunepoznata osoba istog spola napisala mi je samo da sam jedno čarobno stvorenje. U poslovnom pismu. Znam i zašto to misli. Fascinantno da od svih komplimenata zaljubljenih muškaraca, upravo ženski više znači. Doima se iskreno. I tako je rijedak. A kao da je to mojom zaslugom. Nona pije Asteriksov napitak, a ja nastavljam živote zakopanih Rimljana ispod mojih nogu. Nisam čak ni na godišnjem. Ured je ovdje dobio novo značenje.
Ostajem.
Post je objavljen 23.06.2008. u 20:07 sati.