Vidjela sam budućnost! Kunem se! Ok, ne kunem se, ali se nadam da je to to .. ili barem nešto slično tome…
09:27. spavam. I ne slutim da će me u roku odmah probuditi sestra:
„ej, jel spavaš?“
„sad više ne…“
„jel imaš kakvih obaveza danas oko 12?“
„nemam…“(još spavam, štza ja znam gdje sam oko 12)
„jel bi išla sa mnom u Pakrac, idem na ultrazvuk, pa da nejdem sama…!
„nema frke, sis“
I tako, budim se, pijem kavu, dođe seka i odlazimo put Pakraca. Dolazimo na dogovoreni termin, ali ispred nje čeka još 8 žena… a u pm… ok, ona radi tamo pa poznaje osoblje, ulazi i pita kad da se vrati…
„ah… za pola sata, sat…“
Ok, odlazimo, lagano spržene od našeg milog sončeca… kud ćemo, šta ćemo…
„idemo k Sanji…ona je doma… „
„OK“
Ulazimo u stan… zidovi prepuni slika(ne fotografija, ulja na platnu), crteži po radnom stolu, sve prepuno predmeta iz kućne radinosti… stan malen, ali toliko udoban.. milina. Namještaj minimalistički, taman onoliko koliko zahtjeva četveročlana obitelj. U razgovoru saznajem da je počela sa crtkaranjem, kao i ja, obećala je sama sebi da ju posao i obitelj neće zaustaviti u ostvarenju sna. Imala je nekoliko samostalnih izložbi, priprema još jednu. Obožava čitati. Čita po 3-4 knjige tjedno. Piše. I još k tome uspjeva biti majka, supruga, medicinska sestra… fantastična žena.
„podsjećaš me na mene u tim godinama“-rekla je, što mi je, moram priznati, izmamilo ogroman osmijeh na lice. I tad sam shvatila.. uvijek će biti nešto za obaviti, nešto za srediti, netko o kome ćeš se brinuti. Ali uz sve to ima mjesta za san. Mora biti.
Post je objavljen 23.06.2008. u 15:00 sati.