Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:
«Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom. Osmog dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom ali majka njegova reče: «Ne tako, nego neka se zove Ivan! « Odvrate joj: «Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.» Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: «Ivan mu je ime» Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi ta je govorio i hvalio Boga.»
Svetog Ivana Krstitelja obično slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom:»Evo Jaganjca Božjeg!» Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Njemu se za zagovor preporučuju pastiri, seljaci i razni obrtnici. U pomoć ga zazivaju i bolesnici pogođeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.
Najvažniji običaj je paljenje Ivanjskih vatri, kresova primjerice u Senju: 10 dana pred blagdan sv. Ivana Krstitelja počinju se sakupljati veliki kupovi borovice (smriča) potpaljuju se i preskaču; postojao je običaj da se mala djeca nakađuju nad tim vatrama. To traje do 8 dana nakon Ivanja. Te se lomače nazivaju KOLEĐE po neznabožački štovanoj božici COLEDA kojoj su u čast palili takve vatre.
Po čitavoj Hrvatskoj oko Ivanjskih kresova pjevale su se pjesme:
«Lep nam Ivo kres nalaže na ivanjsko navečerje
Oj lado lado , oj Ivo lado
Z desnum rukum kres nalaže, z levum rukum frulu svira
Njega majka domu zvala: «Hodi Ivo na večerju»
«Večerajte ne čekate , divojke su u kolo došle
se divojke i snašice, ja ih moram nadigrati, nadigrati , naplesati.»
Ivanjske se vatre razlikuju od Vuzemki koje se slažu u obliku stošca, dok su ove rađene više u širinu nego u visinu. Tako je postojao običaj plesanja preko vatre ali i preskakanja preko njih. Znale su se i potpaliti dvije vatre jedna do druge pa su između njih prolazile majke s nejakom djecom u vjeri da će taj očisni čin očuvati njih i djecu cijelu godinu dana.
Kad vatra sutradan dogori protjerivala bi se stoka (blago) preko pepela zbog očuvanja od stočnih bolesti i drugih nedaća.
Ponegdje se na kresove išlo s bakljama (običaj zabilježen u Slavoniji) koje su se bacale u krijes. Isto bi tako dječaci s bakljama trčali po selu, preko polja odgoneći tako zle sile.
Evo priče kojom je narod objasnio paljenje Ivanjskih kresova: Neka žena kojoj je kuga ubila devetero djece htjela se ubiti tako što je zapalila hrpu smrekovine. Susjedi su je spasili no od tog časa kad je smrekovina izgorjela prestala je harati kuga. Od tada se na taj dan pale vatre «da se kuga opet ne povrati».
Osim vatre u užem hrvatskom području običaj je ophoda zvan ladarice, krsevalje, krisnice, ivančice i sl. Djevojke obilaze selo obučene u svečano ruho s vijencima od cvijeća na glavi ili s poznatim djevojačkim dijedemima (partama). Često ih prate i dečki (kresničari, pobirači) koji sakupljaju darove.
Ladarice pjevaju i plešu kolo oko košare – ukućani su im znali negdje nasuti paprati i cvijeća (ivančica) ukrug pa su stale u taj krug i ladale.
«Lado, lado, falen budi Jezuš Kristuš;
Jezuš Kristuš i Marija, lepa lado
Bog pomogne tomu stanju, tomu stanju gospodaru
Ponajbolje gazdarici pri si hiži družinici
Od najvekšega do najmenšega
Rodilo vam pole žitkom saka laca pol vaganca
Rodilo vam trsje vinom saka loza pol vedarca
Rodil vam lug žirom saka grana pol vagona
Ne držite nas totu duže tu je blaca do kolenca
Belem volem do jermenca šarem kravam do vimenca
Mi idemo prašnim potom –ostalo vam totu zdravje
Vam na domu nam na putu!»
Ili
«Darujte nas ne držite nas mi ne mremo pri vas biti moramo dale iti
darujte nas ne držite nas, ne držite nas otpravlajte nas
mi smo noćas malo spale, malo spale rano stale.
Kad su ih darovali:
«Lepa fala stari majki ki su dare daruvali
mi vam fali Bog im plati i denešnji slavljenik sv. Ivan.»
Ako nisu ništa dobili:
«Pred kućom vam borovica nestala vas polovica
pred kućom vam stara ruška, ubila vas Boža puška» …
Od davnina je postojao još jedan običaj na Ivanje koji je danas gotovo svugdje u Hrvatskoj isčezao – vijanje vijenca koje djevojke udavače bacaju u tekuću vodu i kamo vijenac dopliva tamo će se (po vjerovanju) udati. Prilikom bacanja vijenca pjevale su:
«Djevojka je berberiku brala, nabrala je krilce i rukavce
isplela je tri zelena vijenca, jednoga je svojoj seki dala
drugoga je na glavu metala, trećega je niz vodu spuščala
«plivaj plivaj moje zeleni vjenče, dok doplivaš do Ivina dvora
ti upitaj lijepog Ive majku je li Ivu sina oženila
ako ga nije oženila nek ne uzima mladu udovicu
već nek uzme mladu djevojčicu
udovice obljubljeno lice u djevojke bijelo i rumeno.»
Rašireno je gatanje po Ivanjskom cvijeću: vjerovalo se da će cvijeće zataknuto uoči Ivanja u pukotine kućnih zidova (ili ostavljeno drukčije npr. u kanti s vodom) pokazati sudbinu života, bolest smrt i dr. u idućoj godini onima kojima je svaki cvijet bio namijenjen.
Vjeruje se da se na taj dan ne smije odbiti kumstvo ako vas netko zamoli. Po Dalmaciji ovaj blagdan ima još i naziv sv. Ivan Kupovac jer je postojao običaj kupovanja stoke na Ivanje.
Vjeruje se i da sunce na Ivanje tri puta poskoči u podne kao i da u Ivanjskoj noći «gore zakopani novci» plavkastim plamenom u zemlji te ih se može pronaći. Tko vjeruje nek izvoli.
Prije Ivanja treba se moliti za kišu jer kiša poslije Ivanja znači da će i u vrijeme žetve padati. Kiša na samo Ivanje znači da orasi neće roditi. Ako kukavica još dugo poslije Ivanja kuka trebamo se bojati neplodnosti i skupih vremena.
«Dođi dragi k meni na Ivanje, spremit ću ti provu i tikvanje.» - stihovi su ih jedne narodne pjesmarice koja nam pokazuje da su nekad u davna vremena već za Ivanje dozrijevale tikve.
Post je objavljen 23.06.2008. u 12:19 sati.