Priredio: Ognjen MRAK
SERVIA U ISTOČNOJ MAKEDONIJI
Kako bi pojasnio odnos Braničevaca i Lazarevića s Hrvatima, osvrnut ću se na povijest ovih prostora u vremenu od stvaranja do propasti srpske države:
Hrvatski narod je stoljećima živio u državnim zajednicama s Latinima, Nijemcima, Mađarima, Turcima i slavenskim narodima poput Srba. Ovom prilikom mi nije namjera smanjiti vrijednost niti jednog susjednog ili svjetskog naroda, jer svi narodi i ljudi svijeta jesu i moraju biti ravnopravni i u svome suživotu prihvaćati svakog čovjeka u njegovim vrlinama i manama.
Da bi IMPERIAL-ovo čitateljstvo dobilo bolji uvid u hrvatsko-srpske odnose, pokušati ćemo iznijeti povijesne činjenice koje su spajale i razdvajale ova dva naroda. Sve je počelo, dakle, 1204. godine kada su Križari na svome pohodu za Jeruzalem napali Carigrad i osvojili ga. Ovaj napad na Carigrad je planiran i sproveden pod nadzorom Mletačkog Dužda koji je od plijena iz zauzetog hrvatskog Zadra, osvojenog i srušenog Biograda i iz okupiranog Carigrada naplatio brodski prijevoz Križara do Palestine.
Osvajanjem Carigrada 1204. godine prestaje postojati Bizantsko carstvo i ono se raspada na veliki broj kneževina. Bizantski patrijarh bježi u Niceu, u Malu Aziju i pokušava uspostaviti crkvenu, te dijelom i svjetovnu vlast.
Na ruševinama Bizanta, pored mnogih, niče i jedna nova država imenom Raša (Srbija). Naziv Srbija dolazi od stare Bizantske pokrajine imenom Servia (današnja istočna Makedonija), gdje su bila naseljena slavenska plemena po svom dolasku iza Karpata. Seljenjem iz ovih djelova, slavensko pleme je ponijelo sa sobom ime pokrajine Servie i nazvali su se Srbima.
POČETAK I KRAJ SRPSKE DRŽAVE 1217-1371
Križari, dakle, ruše Bizant i godine 1204. osvajaju Carigrad, dok se Bizantsko carstvo raspada na brojne kneževine.
Godine 1217. prestaje postojati država dukljansko-zetskog kraljevstva (stare Crvene Hrvatske) i papa osniva državu Srbiju na prostorima Servie (danas u Makedoniji), Raša (danas na Kosovu), Zete i Duklje (danas u Crnoj Gori). Za kralja je okrunjen Stefan Nemanjić.
Godine 1219. carigradski Patrijarh je u progonu u Niceji, ali spašava svoj utjecaj na Balkanu imenujući Savu Nemanjića za arhiepiskopa srpske pravoslavne autokefalne crkve i na taj način crkvenog i svjetovnog vladara. Dva brata, dva kralja istih zemalja su se pomirila i stavila pod zaštitu Bizanta.
Sava Nemanjić je preuzeo vlast i tako osnovao dinastiju koja je vladala do 1371. godine, tj. smrti Uroša V (sina cara Dušana), koji je umro 1355. godine.
Smrću cara Dušana počinje propast srpske države. Potomci Nemanjića (po ženskoj lozi) ne podržavaju Uroša V. Nemanjića i Srbija se raspada u brojne kneževine, među kojima je vodeća srpska kneževina kneza Lazara. Knez Lazar je potomak obitelji dvorjana sa srpskog kraljevskog dvora, a do časti je došao ženidbom s Milicom, kćerkom cara Dušana.
Nesposobni srpski kralj Stefan Uroš V., iz obitelji Nemanjića je izgubio svu vlast u korist zetova i velmoža, koji su ulazili u savezništvo s raznim stranama, a ponajviše s Turcima.
U neposrednom susjedstvu s Turcima su bili Mrnjavčevići: velmoža Vukašin je držao Prilep, Skoplje i Prizren, a velmoža Uglješa Halkidik, donji tok Vardara i Strumicu.
U rujnu 1371. godine došlo je do okršaja srpskih velmoža Mrnjavčevića s Turcima, koji su se vraćali s bogatim plijenom nakon višegodišnjeg pohoda po Vlaškoj. Okršaj se odigrao u blizini rijeke Marice, na ravnici Čamurlu, pred gradom Samakovom. Tom su prilikom poginuli srpske velmože Vukašin i Uglješa.
PRVA (1389.god.) & DRUGA (1448.god.) BITKA NA KOSOVU
U prosincu te iste 1371. godine umire i sam car Uroš V. Na scenu dolazi obitelj Brankovići (V. Morava-Dunav-Timok). Bili su u ženidbenom srodstvu s Mrnjavčevićima (Jelena, sestra Vukašina i Uglješe), a bili su u srodstvu i s Lazarom (knezom Raške), jer je Vuk Branković oženio Lazarovu kćerku Maru.
Od 1371. godine Srbi praktički predstavljaju okosnicu turskog opstanka u Europi.
Mrnjavčevići (turski vazal Marko, sin Vukašina) i Lazarevići (knez Lazar i sin Stefan), te Brankovići (Vuk Branković dao kćer Maru za ženu sultanu Muratu) su bili trio kojima su zapovjedali Turci, a poznato je i pravo prve noći koje su Turci uveli spram srpske ženske čeljadi nakon što su vojno porazili Srbe.
Sultan Murat se bori u turskom građanskom ratu protiv vladara grada Konje u Maloj Aziji. Marko i Lazar učestvuju sa 2000 srpskih konjanika na strani Turčina Murata. Prilikom pada grada, srpska vojska je pljačkala, što je bilo izričito zabranjeno. Nekim je srpskim vojnicima za kaznu odrubljena glava. Kada su se srpske satnije vratile kući i izrekle glasnu osudu zbog smaknuća svoje braće pred Konjom, pobuni se Srbija.
Turski vazal, knez Lazar odluči organizirati vojsku protiv Turaka i pridruže mu se ALBANCI (Kastriotić Jure), HRVATI (vojskovođa Vlatko od kralja Tvrtka), Braničevci (vojskovođa Dragoš, despota Vuka Brankovića - Lazarov zet i po bratu šurjak vjernog turskog vazala "kraljevića" Marka Mrnjavčevića), te stanoviti broj Vlaha, Madžara i Poljaka.
Na turskoj strani su bile azijske, grčke, srpske i bugarske čete. U žaru bitke kada je hrvatski vojskovođa Vlatko Vuković s 20.000 Hrvata odbio prvi turski juriš i spremao se na protunapad, vojskovođa-izdajnik, Srbin, Dragaš s Braničevcima pređe na tursku stranu.
Odbivši prvi turski napad i vidjevši izdaju, te ne želeći ginuti za izdajice, hrvatski vojskovođa Vlatko Vuković se s hrvatskim trupama vrati nazad put Hrvatske dobrim dijelom obavljena posla, a ostatak savezničkih vojski se razbježao, dok su turskim Osmanlijama vjerni srpski vazali-izdajice-poturice predali Lazara umirućem Muratu.
Muratov sin Bajazid objedini srpske vazale, među kojima je najutjecajniji bio Stefan Lazarević (sin Lazara smaknutog na Kosovu) i sa njim 1389. godine potpiše sporazum: "Srbi će u svakom Bajazidovom ratu sudjelovati kao SAVEZNICI. Lazar će dati svoju SESTRU Bajazidu za ženu. Srbija će plačati Osmanlijama godišnji porez od 1000,oo funta srebra."
Godine 1390. u sramnoj pljački Stefan Lazarević, Marko Mrnjavčević, bugarske i grčke satnije osvajaju za Bajazida grad Filadelfiju, posljednji kršćanski grad u Maloj Aziji. S opljačkanim blagom Bajazid je dao sagraditi svoju zadužbinu, kupolnu džamiju u Jedreni (Adrianopolisu).
1392. godine HRVATI počinju organiziranu obranu. Dolazi do suzbijanja tursko-srpskih vojnih upada u hrvatske krajeve. Hrvatsko-madžarska vojska, pod vodstvom kralja Žigmunda, pokrene vojnu protiv Rumelije (Turske Europe) 1392. godine i izvojevaju pobjedu kod Niša, no domaći srpski živalj i Bugari i dalje ostaju vjerni Osmanlijama, pa se Hrvati i Madžari dobijene pobjede, ali opet djelomično obavljena posla vrate u Hrvatsku
Pogibija kraljevića Marka u Vlaškoj protiv rumunjskog vojvode Mirće odigrala se u vrijeme kad su glavninu turske vojske sačinjavale srpske trupe koje doživljavaju težak poraz u bitci kod Rovine 15.05.1395. godine. Dakle, tu pogibaju od kršćanskih Rumunja turske vojskovođe: od Srba "kraljević" Marko Mrnjavčević i od Braničevaca Konstantin Dragaš (prebjeg-pobjegulja-dezerter s Kosovske bitke).
Hrvatsko-madžarski kralj Žigmund organizira veliku Križarsku vojnu protiv turskih Osmanlija. Kršćansku vojsku sačinjavaju Madžari pod vodstvom kralja Žigmunda, Hrvati pod vodstvom hrvatskog bana Stjepana Lackovića i grofa Hermanna Celjskog, Vlasi pod vodstvom vojvode Mirće, Francuzi pod vodstvom maršala Boucicaulta, Nijemci pod vodstvom Friedricha Hohenzollerna, s Rodosa vitezovi Reda Sv. Ivana pod vodstvom Filibarta i Bavarci pod vodstvom grofa Muempelgarda.
U najodlučnijem trenutku bitke, kada su Turci već bili potučeni, dojuri turski saveznik, srpski despot Vuk Branković s 5000 konjanika i spasi Turke od totalnog poraza. Vidjevši to, hrvatski ban Lacković s 12.000 vojnika iz Hrvatske, Bosne i Dalmacije se povukao s bojišnice, ali je taj dezerterski čin platio na "Krvavom saboru" u Križevcima 1397. godine.
Život hrvatsko-mađarskom kralju Žigmundu spasile su hrvatske (slavonsko-štajerske) trupe pod vodstvom grofa Hermanna I. Celjskog.
U borbi protiv Tatara pod vodstvom Timura, kod Ankare u Maloj Aziji, sudjeluje i 10.000 srpskih vojnika pod vodstvom Bajazidovog šurjaka Stefana Lazarevića. Tatari doslovce sasjekoše Turke, medju kojima pogiba preko 5.000 Srba. Stefan Lazarević je iz smrtnog zagrljaja Tatara izvukao sestrića (Bajazidovog sina Sulejmana). U borbama za vlast između Bajazidovih sinova Sulejmana i Muse, Stevan Lazarević je dobio veliki utjecaj, jer je ustoličio Sulejmana i bio njegova desna ruka u vladanju Rumelijom (Turskim carstvom u Europi, tocnije, na Balkanu).
Godine 1410. Musa je uspio nadvladati Sulejmana i preuzeti vlast. Slijedila je krvava odmazda nad srpskim i grčkim narodom. Stevan Nemanja pomaže Mehmedu u borbi protiv Muse Keseđije. Treći Bajazidov sin Mehmed, vladar Turskog carstva u Maloj Aziji, uspijeva uz pomoć Stevana Lazarevića pobijediti Musu i to, na istom onom polju (Čamurlu, kod rijeke Marice).
Kršćanski plemići Frankopani pobjeđuju Turke kod Radkersburga, a 1440. godine obranu Beograda od Turaka vode Dubrovčanin Zovko, katolički prior Beograda, te obrani grad od turske opsade koju su predvodili sultan Murat i Đurađ Branković.
Križarska vojna kralja Vladislava i kardinala Cessarinia protiv Turaka koja se vodila u Maloj Aziji završila bi uspjehom Križara da nije bilo brodovlja grada-države Genove čiji su mornari uz dobru plaću prebacili 40.000 pripadnika turske vojske i njihovih srpskih i vlaških vazala, te ih iskrcali u blizini Varne. U boju pogine i sam kralj Vladislav, a Sibinjanin Janko pobjegne. Kršćansku vojsku su od potpunog poraza spasili i uspjeli izvući Dubrovčani s dvoje svoje galije.
Sibinjanin Janko skupi vojsku u namjeri da kazni Srbiju zbog njihove ropske vjernosti sultanu Muratu. Kršćanska vojska sastavljena je od 8.000 Hrvata pod zapovjedništvom bana Franje Talovca , 8.000 Madžara, 8.000 Vlaha vojvode Dana (vojvoda Drakula je bio uz Turke), 2.000 Nijemaca i Čeha.
Na turskoj strani je bila tri puta brojnija turska vojska sastavljena od azijskih jedinica, jedinica srpskog despota Đurađa Brankovića, od jedinica vlaškog vojvode Drakule, te grčkih i bugarskih vojnika. Bahati i objesni Sibinjanin Janko nije htio sačekati dolazak ALBANACA pod zapovjedništvom Jure Kastriotića, već je 18.10.1448. godine nepromišljeno započeo nesretnu bitku. U trenutku odlučnog boja vlaške čete vojvode Dana pređu na tursku stranu i tako se na II. Kosovskoj bitci ponovi izdaja iz 1389. godine. Tu pogiba i sam hrvatsko-dalmatinski ban Franjo Talovac, zakoniti župan Raške. Mađar Sibinjanin Janko pobježe s bojnog polja, isto kao što je pobjegao i kod Varne.
SRBIJANSKO PLEMSTVO SE OPREDJELJUJE ZA OSMANLIJE !
Svibnja 1453. godine navale Turci potpomognuti rumelijskim kršćanima na zidine Carigrada. Obranu Carigrada su vodili Rimski kardinal, Genovežani, Venecijanci, Španjolci, Hrvati (Dalmatinci) i dva položaja prema moru su držali Grci. Potkopavanje laguna ispod carigradskih zidina su obavljali srpski rudari iz Novog Broda, mornaricu je vodio bugarski otpadnik Baltaogli, a rukovanje velikim turskim topom je vodio mađarski izaslanik Sibinjana Janka.
Nakon što je u Kruševcu izlio topove; pojavi se Mehmed 13. lipnja 1456. godine s velikom vojskom od 150.000 ratnika pred Beogradom. Beograd je branila hrvatsko-mađarska posada pod vodstvom svećenika Ivana Kapistrana iz Iloka i 60.000 Papinih križara.
Poslije obrane Beograda, na scenu u vrlo kratkom vremenu stupaju tri kontroverzne osobe u borbama na hrvatsko-turskoj granici: Sibinjanin Janko, Ivan Kapistran i Đurađ Branković. Đurađa Brankovića je naslijedio sin Lazar Branković, čija je žena Jelena, kćerka Stevana Lazarevića bila zagrijana katolkinja. Nadala se je spasiti svoju zemlju iz turskog ropstva. U toj namjeri je udala svoju kćer za Stjepana Tomaševića, hrvatsko-bosanskog prijestolonasljednika, a posredstvom kardinala S. Angela je predala srpske zemlje rimskome Papi.
Srpski plemići, nezadovoljni darovnicom kraljice Jelene i njenim simpatijama za katoličku vjeru, radije su se udružili s muslimanima, negoli s katolicima. Za vođu su izabrali Mihajla Abogovića, jednog brata velikog vezira Mehmed Paše.
ŠTO SE DOGAĐA S VLASTELINSKOM OBITELJI BRANKOVIĆA?
Godine 1428. je umro srpski despot Stevan Lazarević (sin kneza Lazara), a naslijedio ga je Đurađ Branković, koji se za ovu vladarsku čast nad Srbijom poklonio turskom sultanu Muratu II. Brankovići su tako prekinuli sve vazalske veze s hrvatsko-ugarskim kraljevstvom.
Evo što sultan Mehmed piše Đurađu Brankoviću 1453. godine:
"Zemlja kojom ti vladaš ne pripada tebi, nego Stevanu, Lazarovu sinu, dakle meni (po zahtjevu moje maćehe Lazareve kćeri). Dio tvog oca Vuka i Sofije mogu ti ustupiti..."
Godine 1459. u Smederevu umire Đurađ Branković, despot (vladar) Srbije, a iza sebe ostavlja svoju suprugu Irenu, tri sina Grgura, Stevana i Lazara, kćer Maru, udovicu bivšeg turskog sultana Mehmeda.
Lazar Branković je uz tursku pomoć dao oslijepiti braću Grgura i Stevana, te otrovao majku Irenu. Irena je od roda grčko-bizantskog velmože Kantakuzina, pretedenta na mjesto regenta Bizantskog cara i kolovođe građanskog rata u Bizantu. Kantakuzin je saveznika našao u srpskom kralju Dušanu, kojeg je uvukao u Bizantski građanski rat i tako za kratko vrijeme Srbiju proširio izvan njenih granica.
Lazar Branković umire 1460. godine. Mara, sestra Lazara Brankovića sebe smatra nasljednicom srpskih zemalja i suprotno Jeleni Branković, prenosi pravu srbijanske krune na ujaka (majčina brata) Tomu Kontakuzema. Mara bježi kod pastorka Mehmeda i sa sobom vodi slijepog brata Grgura i ujaka Tomu Kontakuzema.
ZAKLJUCAK BITKE:
Prva bitka na Kosovu polju je bitka vođena 1389. godine između ujedinjenih bosanskih, srpskih, hrvatskih, magjarskih, albanskih i drugih krscanskih snaga protiv Osmanlijskog Carstva, na Kosovu Polju u blizini današnje Prištine.
Srpski knez Lazar Hrebljanović okupio je vojsku od oko 12-30.000 vojnika sastavljenu od Srba, Bosanaca (koje je predvodio Vlatko Vuković Kosača), Hrvata, Magjara, Bugara, Vlaha, ... i Albanaca. Zajedno sa njima su se borili, dakle i odredi Bugara, Vlaha, Čeha. a takodjer je utvrdjeno da je jedan odred Hrvata - Vitezova Templara predvodio Ivaniš Paližna iz Templarskog hrvatskog grda Vrana, kod Zadra. Magjarska i Poljska, te Austrija i neke njemacke knezevine su također poslale pojačanja balkanskim saveznicima.
Na drugoj strani se nalazio osmanlijski sultan Murat I sa vojskom iz svih dijelova Osmanlijskog carstva, koja je brojala oko 27-40.000 vojnika.
Obje vojske su bile raspoređene u uobičajenu formaciju, sa centrom i dva krila. Središnjim dijelom savezničke balkanske vojske je upravljao knez Lazar Hrebljanović. Jednim krilom je komandovao Vuk Branković a drugim, bosanski velmoža veliki vojvoda Vlatko Vuković. U osmanlijskoj vojsci je sultan Murat I upravljao središnjim dijelom vojske dok su krilima upravljali njegovi sinovi Jakub i Bajazid.
U početku bitke saveznička kršćanska koalicija je uspjela probiti osmanlijske redove u centru i krilom kojim je zapovijedao Jakub, ali je Bajazid ostao čvrst. U ovoj bici je poginuo osmanski sultan Murat I. Nakon ovoga Osmanlije su izvršile protivudar. U ovom napadu je ubijen i srpski knez Lazar Hrebljanović. Zbog smrti osmanlijskog sultana, Bajazid je povukao vojsku unutar Osmanlijskog carstva da bi osigurao tron.
Karakter bitke i njen ishod čest su predmet spora među historičarima. Radi se o pokušaju balkanskih velmoža da zaustave daljnje prodiranje Osmanlija. Saveznike je okupljao knez Lazar Hrebljanović čije porucje je bilo najviše ugroženo. Bitka je dio niza operacija koje su poduzimali evropski vladari koji su nastojali da zaustave osmanlijska osvajanja. Izvještaj Tvrtka I Kotromanića bio je da su kršćani pobijedili, no očito je da je to bila Pirova pobjeda, jer poslije bitke kneginja Milica, udovica kneza Lazara Hrebljanovića, morala je priznati vazalne obaveze prema Osmanlijama, usljed izdaje ponekih srpskih velmoza - poturica..
Prema podacima Ignacija Vojea, početkom 15. vijeka Bosanci su imali informacije da su neki od njihovih vlastelina, učesnika Kosovske bitke, a koji su bili zarobljeni od strane Osmanlija, još bili živi. Poduzimali su diplomatske napore preko Dubrovnika da se oni pokušaju spasiti.
Druga kosovska bitka je vođena od 17. listopada do 20. listopada 1448. godine na Kosovu polju između snaga kraljevine Mađarske (ojačanih vlaškim odredima) predvođenih Janošom Hunjadijem sa jedne i Turaka Osmanlija predvođenih Muratom II (1421—1451) sa druge strane. Okončala se potpunim slomom magjarskih snaga, koje su se povukle u neredu, dok je sam Hunjadi napustio bojište u noći između 19. i 20. listopada. Ovim magjarskim porazom su praktično okončani pokušaji da se Osmanlije protjeraju s Balkanskog poluotoka i poslije nje preostale kršćanske države vode mahom defanzivne borbe sa Otomanskom imperijom.
Do same bitke je došlo usljed Hunjadijeve procjene kako je pogodan trenutak da se Osmanlijama zada udarac i tako se suzbiju s Balkana. Sa tim ciljem se uputio ka Kosovu kako bi se spojio s albanskim Skenderbegovim snagama, poslije čega je planiran zajednički pohod protiv Murata II. Međutim, otomanski sultan ih je preduhitrio i razbio magjarske snage prije nego što su se uspjele spojiti sa svojim saveznicima. U ovom pohodu nije sudjelovao srpski despot Đurađ Branković (1427—1456), iako se bitka vodila na de facto njegovoj teritoriji. On je, kao i 1444. godine, procijenio kako je Otomanska imperija suviše jaka i da se ne treba zalijetati, a u medjuvremenu se je poklonio turskom sultanu Muratu II. Brankovići su tako prekinuli sve vazalske veze s hrvatsko-ugarskim kraljevstvom. Zbog toga ga je Hunjadi smatrao neprijateljem i tijekom svog pohoda se na tlu despotovine Srbije ponašao kao da se nalazi na neprijateljskoj teritoriji. Posljedica takvog njegovog ponašanja bilo njegovo zarobljavanje tijkom povlačenja sa Kosova polja od strane despota Đurđa, koji je od Magjara zatražio veliki otkup na ime učinjene štete od strane Hunjadijevih snaga. Iako su Osmanlije od njega zahtijevali da im preda Hunjadija, on je to odbio i nakon što je dogovorio otkup od 100.000 dukata sa Magjarima, pustio je Hunjadija iz zatočeništva.
Sam Hunjadi je ostavio trag i u srpskoj narodnoj tradiciji koja ga poznaje kao Sibinjanin Janko, ali je i drugia kosovska bitka zauzela svoje mjesto u njoj, obzirom da se za Hunjadija vezuju dvije narodne izrijeke:
„Kasno Janko na Kosovo stiže“, koja se odnosi na prvu Kosovskiu bitku iz 1389. godine u kome su Osmanlije porazile Srbe
„Stradao kao Janko na Kosovu“, koja se odnosi na težak poraz koji su Osmanlije nanijele Hunjadijevim snagama.
Izvori i reference:
HARAHVATI http://www.index.hr/vijesti/clanak/predstavljen-prvi-broj-tjednika-harahvati/290443.aspx
Dupuy, Trevor, The Harper's Encyclopedia of Military History, (HarperCollins Publishers, 1993), 422.
Laffin, John, Brassey's Dictionary of Battles,(Brassey's Ltd:London,1995), 229.
Bruce, George, Harbottle's Dictionary of Battles, (Van Nostrand Reinhold Co.:New York, 1981), 134.
4,0 4,1 4,2 4,3 Sedlar, Jean W.. East Central Europe in the Middle Ages, 1000-1500, 244, University of Washington Press. “Nearly the entire Christian fighting force (between 12,000 and 20,000 men) had been present at Kosovo, while the Ottomans (with 27,000 to 30,000 on the battlefield) retained numerous reserves in Anatolia.”
5,0 5,1 5,2 5,3 Cox, John K.. The History of Serbia, 30, Greenwood Press. “The Ottoman army probably numbered between 30,000 and 40,000. They faced something like 15,000 to 25,000 Eastern Orthodox soldiers.”
6,0 6,1 6,2 6,3 Cowley, Robert. The Reader's Companion to Military History, 249, Houghton Mifflin Books. “On June 28, 1389, an Ottoman army of between thirty thousand and forty thousand under the command of Sultan Murad I defeated an army of Balkan allies numbering twenty-five thousand to thirty thousand under the command of Prince Lazar of Serbia at Kosovo Polje (Blackbird's Field) in the central Balkans.”
7,0 7,1 (1972) “Kosovska bitka”, Vojna Enciklopedija (na Šablon:Sh), 659-660, Belgrade: Vojnoizdavacki zavod.
Miranda Vickers, A History of Kosovo
Miroslava Malešević, Nasilje identiteta
Final report of the United Nations Commission of Experts
Serbs Mark Anniversary Of 1389 Battle Of Kosovo
=35;>2, ., '>;?0=>2, . J;30@A:0 2>5==0 8AB>@8O ?@57 !@54=>25:>285B> (X-XV 25:), 740B5;AB2> =0 , !>D8O 1994, AB@. 235
Military history of Hungary (Magyarország hadtörténete), Ed.: Ervin Liptai, Zrínyi Military Publisher, 1985 Budapest ISBN 963-05-0929-6
^ Bennett, „The Hutchinson Dictionary of Ancient & Medieval Warfare“, strana 182 „Hunjadi je predvodio 24.000 ljudi, uključujući i 10.000 vlaških vojnika, ali je trebao da sačeka dolazak Skenderbegovih snaga pre nego što se sukobio sa Muratovih 40.000 vojnika.“
^ a b Sedlar, „East Central Europe in the Middle Ages“, strana 248 „Hunjadi, koji je bio najbogatiji velmoža u Magjarskoj, je skupio armiju od 24.000 ljudi uz pomoć svojih sredstava, među kojima su bili hrvatski, njemački i češki pješaci naouružani puškama kao podrška Magjarskoj konjici.Ovoga puta je sultan na bojno polje doveo barem 60.000 vojnika, uključujući i janičare iz Bosne i Srbije naouružane musketama i odred artiljerije.“
^ Turnbull, The Ottoman Empire 1326-1699, strana 36 „Hunjadi je predvodio vojsku od 24.000 ljudi, uključujući i 8.000 vlaških vojnika, ali je pretrpio još jedan poraz, bez da je uspio vidjeti svog albanskog saveznika.“
^ a b Mehmed the Conqueror and His Time by Franz Babinger, page 55
Post je objavljen 22.06.2008. u 15:45 sati.