Prolom oblaka
stao, na sav glas
sam se sklupčala.
Tišina je teška kada
je noć vatrena majka,
njedro i mlijeko iz
grudi, pecka.
Ja sam i dalje nijema
u svom pristaništu
zavezala sam krivi čvor
luka je lažna iluzija, pomaka.
Grabim stolac
vjetar mrsi moju zastavicu nade,
sanjam, opet jednako i nježno
da ću otkriti.
Problem
koji raste i kao dijete
boravi u meni,
kamenac kojem ne vidim
početak,
kroz oluju borim se s njim.
Još čekam na pobjedu,
mora biti moja kruna svega,
smrt i vlažna utroba,
znoj koji se toči kroz suze
na slanom povjetarcu,
čeznem da otputujem
na kratko vrijeme kući.
Da razbijem
prividna putovanja, uzavrelog asfalta
nadomjestim ih
šačicom radosti i osmijehom,
vlastita pobjeda
će biti izlazak kroz tišinu.
Pojilište plavog prostranstva,
lagano pognuto sidro
i sva iščekivanja
postaju moje vlasništvo.
Dok se hladiš u sjeni
povedi me kroz strahove
da ih zagrizemo zajedno,
tvoja hrabrost
je avatar koji me gura.
Mlaz po mlaz, moja paluba
se topi pod
mekanim dlanom, prividna svjetlost.
Izgubiti se u
veličini sagorjele borbe, konce
povezati u čvor,
vlastitu krv okusiti
i dati si snage da strgnem konop
koji me bacio među sirene.
Čarobna melodija iluzije,
svega u četiri zida, ugodan zatvor
je najveći grijeh.