Šaljem ovo sa zakašnjenjem: nekako se dogodilo da sam čitav tjedan odgađao, pa nisam stavio na blog. Prošla nedjelja u Europi je bila obilježena kao Eujropean Wind Day. Uoči toga, bio sam napisao priopćenje za medije u ime Zelene liste, pridružene članice Europske zelene stranke. Medijske su reakcije bile, očekivano, dosta mršave - takve stvari jednostavno nisu dobra tema za medije. Imao sam u nedjelju jedan prilog za Radio Sljeme. Prenosim sada ovdje malo izmjenjeno i dopunjeno. Donosim gotovo isključivo podatke bez komentara, čvrste činjenice i brojke, nikakve fantazije.
Već od kraja prošlog desetljeća, vjetroelektrane u Europi više nisu "alternativa", već postaju jedan od stubova elektroenergetskog sustva. Brojke su fantastične, ali nažalost u Hrvtskoj je čak i stručna javnost posve nesvjesna dramatične promjene koja se događa. Spomenimo, primjerice, da je u Španjolskoj tijekom 2007. godine instalirano više od 3.300 megavata novih kapaciteta, što znači da se postavljalo deset novih turbina dnevno. Posljednjjih godina, intenzivno se grade i u velikim vaneuropskim zemljama: SAD, Indija, Kina.
Godine 2007., među novoinstaliranim električnim kapacitetima u zemljama Europske unije energija vjetra našla se na prvom mjestu, sa instaliranih 8.662 megavata. Godišnja proizvodnja samo tih vjetroturbina, instaliranih u 12 mjeseci, veća je od godišnje potrošnje električne energije u Hrvatskoj. Vrijednost investicije je oko 10 milijardi dolara, pa se radi o velikom biznisu - daleko većem, nego što su nuklearne elektrane. Prema planovima i predviđanjima, u tijeku slijedećih dvadesetak godina ta će se svota još povećati.
U razdoblju od osam godina, od 2000. do 2007., na području EU instalirano je ukupno 158.000 megavata novih kapaciteta, od čega vjetroelektrane čine 47.000. Energija vjetra pokrila je 2007. godine 3,7 posto potrošnje Europske unije, odnosno 6-7 puta više od godišnje potrošnje Hrvatske. U istom razdoblju prikopčan je na mrežu samo jedan nuklearni reaktor, dok ih je nekoliko zatvoreno. (Pogledajte podatke na stranicama EWEA, European Wind Energy Association.)
Europska komisija predložila je 23. siječnja 2008. novu Direktivu o poticanju korištenja energije iz obnovljivih izvora. Predložen je cilj da Europska unija do 2020. godine 20 posto svojih potreba za energijom zadovoljava iz obnovljivih izvora. Vjetroelektrane će pokriti 12 do 14 posto potreba za električnom energijom. Svake godine instalirat će se oko 10.000 novih megavata. Ova Renewables Energy Directive trebaju još prihvatiti Europsko Vijeće i Europski parlament; to neće biti problem, jer Komisij je uvijek najkonzervtivnija - Vijeće i Parlament predlagale su više ciljne postotke. Ti kapaciteti dovest će do smanjenja emisije ugljičnog dioksida ekvivalentnog uklanjanju 165 milijuna automobila s ulica, uštedjedi godišnje 20 milijardi eura u cijeni goriva, te otvoriti stotine tisuća radnim mjesta.
U energetskom planiranju u Europskoj uniji koristi se softverski alat Green X. On omogućava opis potencijala i pratećih troškova različitih obnovljivih izvora energije, procjene utjecaja zakona te utjecaj raznih mjera (tehnološki napredak, smanjenje investicijskih troškova, neekonomske prepreke korištenju obnovljivih izvora idr.).
Uz sve zemlje članice, voditelji projekta iz Energy & Economics Group, Vienna University of Tehnology, napravili su i za Hrvatsku analizu potencijala obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije. Oni procjenjuju da bi 2020. godine Hrvatska iz obnovljivih izvora mogla pokriti više od 50 posto potrošnje električne energije. Od toga bi gotovo šest milijardi kilovatsati dali novi obnovljivi izvori (ne računajući hidroelektrane), a od toga 3,6 milijardi vjetroelektrane. (vidjeti: Action Plan GreenNet Europe , te Vjesnik Hrvatske elektroprivrede, br. 207, travanj 2008., str. 18) To bi značilo instalaciju oko 1500 megavata kapaciteta - nipošto nezamisliv cilj!
Već krajem prošle godine razne su tvrtke zadržile prethodno odobrenje za priključak na mrežu za 800 megavata! Riječ je o tvrtkama koje su spremne uložiti novac uz uvjete koje je Hrvatska već ponudila - država se ne bi morala zaduživati, davati garancije itsl.. Kako trenutna prijenosna i distributivne mreže ne mogu toliko prihvatiti, HEP - Operator prijenosnog sustava je izdao prethodna odobrenja za 331 megavat, što je jednako kapacitet polovice NE Krško, koja pripada Hrvatskoj.
Ovo ograničenje prihvatnih sposobnosti mreže nije apsolutno, nego je uvjetovano današnjom strukturom mreže prijenosa, koja se stotinu godina razvijala u situaciji da gotovo svu električnu energiju proizvodi mali broj velikih elektrana, odakle se ona prenosi potrošačima. Sada se situacija stubokom mijenja, sa tisućama i desetinama tisuća disperziranih izvora. Potrebna su znatna istraživanja da se mreža prilagodi, u čemu su zemlje EU već znatno napredovale. Hrvatska i HEP moraju uložiti u odgovrajuća znanstvena i stručna istraživanja.
Hrvatska elektroindustrija također ima iskustva i kapacitete dovoljne, da i sama proizvodi cjelokupnu opremu (kao što je recimo u tijeku desetak godina učinila spomenuta Španjolska, koja danas iz vjetra pokriva deset posto potreba).
Samo onih 800 megavata, koje bi se načelno moglo izgraditi za dvije-tri godine, značilo bi dodatnu proizvodnju od dvije milijardi kilovatsati godišnje - više od deset posto trenutne hrvatske potrošnje. Za proizvodnju ekvivalentne količine električne energije u klasičnoj termoelektrani trebalo bi potrošiti oko 700.000 tona kamenog ugljena, koji se iskapa u Australiji i prevozi preko cijelog svijeta da bi bio spaljen u Plominu; ili 400 milijuna prostornih metara prirodnog plina - cjelokupnu proizvodnju naših plinskih polja u Sjevernom Jadranu. Deset posto (a u perspektivi i više) potreb mogli bismo pokriti bez potrošnje goriva koje se mora uvoziti, u domaćim kapacitetima, bez ikakvih štetnih emisija i otpadaka, uz znatno smanjivanje emisije ugljičnog dioksida na što ćemo, zbog ublažavanja klimatskih promjena, kao članica Europske unije i kao članica Ujedinjenih naroda biti obavezni! A pri tome nisu potrebne nikakve osobite državne mjere, nego samo razumno korištenje slobodnog tržišta!
Iskoristiti takvu višestruku korist mora biti jedan od prioriteta energetske politike. Naravno, vjetroelektrane same ne mogu biti stup elektroenergetskog sustava. Tijekom godine, vjetar manje varira nego padaline i voda koja se koristi u hidroelektranama, pa na tih dvije milijardi kilovatsati možemo računati uz manje varijacije, ali naravno ne po satima i danima. Potrebna je pričuva u drugim elektranama (klasičnim, ali sve više i solarnim idr..). Sustav se mora optimizirati tako da ovu blagodat prirode i visoke tehnologije iskoristimo, kao što koristimo hidropotencijale.
Prije dvadeset godina, predviđanja da će vjetar davati više od marginalnog postotka električne energije bila su "znanstvena fantastika". Danas, to je realnost koja se događa oko nas. Tehnologije koje danas nisu još komercijalne ali se vrtoglavo razvijaju (uz značajne zarade i nova radna mjesta) su solarni fotonaponski sustavi za proizvodnju električne energije, solarne termoelektrane, toplinske pumpe, korištenje vodika idr.. Hrvatska i tu ima određena iskustva i kapacitete, koji bi se ozbiljnom politikom poticanja obnovljivih izvora (danas se nažalost i one mjere, koje su donesene, teško provode) mogli značajno razviti i donijeti višestruku korist hrvatskom gospodarstvu, okolišu i kvaliteti života. Tako je primjerice javnosti gotovo nepoznato da se u Hrvatskoj proizvodi 2,5 milijuna kvadratnih metara fotonaponskih panela godišnje, koji se gotovo u potpunosti izvoze i prodaju kao talijanski proizvod.
Posebno treba napomenuti da investicije u obnovljive izvore, te također u mjere supstitucije i racionalne potrošnje energije (npr. korištenje solarnih kolektora za grijanje vode čime se smanjuje potrošnja električne energije ili plina, pasivna solarna arhitektura koja znatno smanjuje količinu energije potrebnu za grijanje prostorija itd.) otvaraju znatno više radnih mjesta za inženjere (strojarstvo, elektronika idr.) i VKV radnike, koji su jedan od najdragocjenijih resursa kojima Hrvatska raspolaže (usporedimo, primjerice, naše varioce koji se zapošljavaju u Italiji), nego što je to slučaj kod ulaganja u klasičnu energetiku (jedna nuklearna elektrana košta više milijardi dolara, a u njoj se zapošljava nekoliko stotina ljudi). A također i za znasntvenike, koji se mogu uključiti u golem broj raznolikih istraživanja (dok je recimo malo šanse da se hrvatski znanstvenici uključe u izvanredno skupa istraživanja nuklearne fuzije isl.). Zelene često optužuju da su neprijatelji znanosti i tehnologije, ali istina je upravo suprotna!
Post je objavljen 21.06.2008. u 07:24 sati.