...pitam se tko si ti...tko je čovjek čiji odraz gledaš u ogledalu...poznalo lice, ali, druga osoba... pitam se tko si ti, u ovom trenutku kad se gube prethodna obećanja , i riječi koje zašute u žamoru..od srama...
pitam se tko si ti... u trenutcima razgolićenja ionako gole istine, nevidljiv u svim svojim pojedinostima, pred kritičarom čijeg se imena ne možeš sjetiti, ali, prije svega, bitno je ostaviti dobar dojam...ti koji se mijenjaš bez upozorenja, bez ikakvih naznaka da odlaziš... pitam se tko si ti koji izabireš put kojim ćeš krenuti... ti koji sjedaš u svoj vlak pitajući se gdje odlazi...hoće li stati ili će te odvesti predaleko...pitaš li se kao i ja... pitaš li se hoće li te netko čekati kad hladni peron napuste i posljednji putnici...stranci poput tebe...i mene...i nas...prazan, od vlakova što sanjaju i tutnje u daljini.... pitam se, očekuješ li raširene ruke i smiješak poput djetetova.. pitaš li se jednako kao i ja...
pitaš li se postoji li ova stvarnost koju tako skeptično opipljuješ... i ovaj izraz u tvojemu zrcalu... očekuje više od tebe..više no što možeš ponuditi.. a znam da postojiš...jednako kao što postoje tvoje oči, tvoje ruke kad me snažno privineš k sebi... i sve postoji...znaš to...samo mi ne postojimo, samo nas nema...dok je tako,ne mijenjam se.. rijetki znaju pogriješiti na jednostavnom koraku..ali, to sam samo ja..i nitko uz mene... pitam se pjevaš li još? ne pjevaš, zar ne?
Post je objavljen 20.06.2008. u 18:05 sati.