Nedostaje mi...
Ne fizički kontakt, nego zvuk njegova glasa preko telefona. Jer ipak navikla sam biti daleko od njega. Navikla sam ne vidjet ga po mjesec - dva.
Nedostaju mi njegove zajebancije, isprane fore, ispitivanje maturalnih pitanja i lovačke priče. Stvorio mi je rupu, pukotinu u srcu.
I koliko god se trudila ne uspjevam nastaviti dalje.
Na koliko god izlazaka bila, koliko god kava popila i koliko god ja flertovala i smijala se s drugima uvijek mislim na njega.
Nitko mi nije dovoljno dobar, nitko mi se ne sviđa i ni u jednom ne mogu naći ono što tražim, a tražim njega.
A koliko god se trudila nekog sličnog njemu nikad neću naći.
Zanima me kako će izgledati kada se sretnemo nakon par godina. Kada se preselim u njegov grad, što planiram otkad sam upisala srednju školu. Ne zbog njega, već zbog svoje budućnosti.
Znam da će me tražiti za mjesec dana, kada dođe ovdje na dva mjeseca.
Ali me neće naći.
I znam koliko će ga ubiti to što me neće uspjeti vidjeti. A i ako me vidi koliko će ga boljeti kada prođem kraj njega bez pozdrava, bez pogleda. Znam da će često prolaziti kraj Amadeusa pogledom pretraživati prostoriju ne bi li me našao.
Ali neće me naći, barem ne na onaj način na koji on to želi...
Post je objavljen 20.06.2008. u 13:01 sati.