Marketing
The End...
A evo me... da... već vidim paučinu u blog editoru... bojala sam se ući, onak... no dobro... sad sam napokon očistila prašinu i paučinu pa da počnem...
DAkle... nisam pisala jer nisam imala ni volje ni inspiracije... škola... ni sad nisam neke vesele naravi ali pišem...
Dani su mi se svodili na sjedenje u učionici i borbom sa vlastitim umom i skupljanjem snage i vračanjem vjere u sebe... jedan trenutak je bio dovoljan da se izgubim i da se osjećam kao da sam sama na svijetu... i da oko mene nema ničega osim praznog bijelog prostora... u kojem lagano počinjem gubiti smisao za prostor--- bojim se pomaknuti jer ne znam... je li taj bijeli prostor stisnut čvrsto uz mene poput četiri zida... ili je negdje jako daleko i prostran i nema mu kraja... i bojala sam se pomaknuti jer nisam htjela ni jedno od toga da bude istina...
Sve moje boje, glazba, mirisi, ruže... sve je nestalo u samo jednom trenutku...
Osjećam se prazno, kroz slušalice čujem zvukove violine... Venessa Mae... pogled me ponovno vodi kroz prozor i izvan tih zidova...
Plavo nebo... sa par bijelih oblaka koji izgledaju koda ih je netko tog trena iscjedio iz tube bijele tempere i naslikao na tom plavetnilu bez mane... tipičan prizor koji ostavlja kiša... još jedna vrsna slikarica... hmmm... spojivši ta dva elementa... mogla bi reći da se koristila tehnikom akvarela... 
Velika zelena krošnja upada u prizor slike... vjetar joj mrsi listove krošnje... koji se svakim pomakom upijaju sjaj sunca prikazujući ih u svim nijansama zelene i zlatne boje... naravno uz pomoć par kapljica... light show bez mane
Gledam u tu sliku i osjećam se ispunjeno... osjećam kako mi se život vraća u krv... kako moji zidovi dobivaju boje...
no zatim... niodkud...
Dolazi oblak... i prekriva sunce--- vjetar se smiruje... listići poprimaju tamne tonove zelene i crne boje...sjena je prekrila ulicu... sve je utihnulo...
Bio je dovoljan trenutak... i sve se ugasilo...
Sunce - Život... Oblak - Matematika...
Tako se trenutačno osjeća... sve mi je ugašeno... i leži u mraku... i isčekivanju... osjećam se koda sam na životnoj presudi... "biti ili ne biti" iliti "ići na popravni ili ne ići" no dobro... Sheakspear se vjerojatno okreće u grobu pa ću prestat....
No ima i nešto dobro i cijeloj toj priči... onog trena kad sam izgubila vjeru u sebe... i osjećala se samo u onom bijelom prostoru...
Od niodkud su se oko mene stvorila neka draga i nasmijana bića... i ispunila taj prostor bojom... bio je dovoljan... smiješak, zagrljaj ili samo topla riječ--- pružena ruka--- i za sva ta bića... HVALA.... jer ta bića se zovu PRIJATELJI... i hvala vam svima...
p.s. (Pepi hvala što su uvijek uz mene makar i samo interaktivnim putem aka digitalnim, ali imam osjećaj koda se znamo godinama... to je neka čudna povezanost... ali imam osjećaj koda si uvijek negdje u blizini... makar kao kap kiše 
... Dario... to nemoram puno pisati... jedina moja latica koja nikada neće poprimiti tamnu boju, i koja mi pomaže da ne pogledam pustinjaka u oči... Amy - always there for you, my special person 
.... Dinka - Awwww... micek!!! puno puno hvalja i da... dobit ćeš jednu veeeljiku čokoladu danas za žnjupat 
i naravno Mawinu... bez kojeg ne mogu i koji mi je uljevao samopouzdanje cijelo vrijeme... i koji je uvijek uz mene... mah voljim ga... 
) točnije VOLIM VAS SVE i nemogu bez vas.--- evo... jedna pjesma za sve vas koji vjerujete u mene... i koji mi pomažete u "crnim danima" aka bijelim zidovima.... OVO JE ZA VAS
Odjava... 
Post je objavljen 20.06.2008. u 09:53 sati.