Pregled posta

...it feels like leaving home...

Nisam spavao opet ove noći, učio sam i razgovarao se preko msna, što vidite u donjem postu... Specijalno to je isto u donjem postu, kao i afterthought about it all kojeg imao kada se sjeo za zametani stol u sobi, razmišljajući o dosta toga. Odbacih misli i krenuo dalje sa odgovaranjem pitanja na "vođenje i organizacija kuhinje", kada me čopi potreba za galzbom iz igre "Heroes III", pa opet upalih komp. Slušam tu glazbu od svoje... jedanaeste godine i nije ni čudo da mi je prirasla srcu. Predobre simfonije... malo se zanesao pa čak i glumio (zamišljao) dirigenta.

Završim sa pitanjima, te slušao i slušao glazbu... Prisjećam se svih taktika koje koristio, kada se, kao što piše u boxu, branio od sedam neprijatelja, napravio protunapad i na kraju pobijedio. Ravnoteža igre, nema jačih-slabijih, sve one mape koje radio, koje (ne)radim, koje imam u planu... storytelling, kampanje, ravnoteže.. par mapa za Antu, Marina i mene da se možemo zajebavati... heh... i tako se prisjetio cijele igre..od A do Ž...
Krenem sa ritmom glazbe pregledavati matematiku, ipak bih nju danas trebao odgovarati. U međuvremenu je moj mačak pojeo neku plavu vrpcu (kao za poklone) i povraćao tri puta. Kreten. Došlo je sedam sati, probudio tatu, ponavljao gradivo, otuširao se, odbacio me do škole, te sam ubrzo došao na red za presudu i usmeno odgovaranje. Sjednem se očekivajući da ću pisati matematiku koju jučer, kako mislih, pao, te odgovrati vođenje i organizacija kuhinje, no nisam očekivao da mi je sve pozitivno. Hrvatski dobar (a što se dogodilo dok se pisalo, nije niti čudo, očekivah dvojku ako ne da i padnem od pravopisnih pogrešaka koje bio napisao),stručni predmeti tri i dvojka, te kuharstvo i pomočnički ispit oboje dovoljan, također. Sve u svemu ispada dovoljan. Ispada da sam u matematici točno napisao (nisam upće išao po formulama pa našvrljo nešto što bi trebalo ličiti na formule i tak) ono što jesam, a što nisam napisao jer sam se kopletno zbunio, sve u svemu dvica. Bilo mi čudno što nisam morao odgovarati vođenje, no kako nisam pao, nisam bio primoran, a kako sam pametan mogao sam i pitati, no da bih imao višu ocjenu, imao sam izbor samo odgovarati ili poznavanje robe ili kuharstvo, a obje mi gore od drugog (doduše, teorija kuharstva mi više nezanimljiva), ali kako obje nisam uopće učio jer...ah, poznavajući sebe nebi bilo mnogo bolje, no ostavio bih to onda za jesenski rok u slučaju da padnem (ali jesam pogledao par puta)... rekao "ne" na upit odgovaranja, razrednica rekla da joj je žao, a reakcija profesorice Vandekar je bila ta da se naglo okrenula (sjedila je sa strane, klupa uza zid,tj.prozore) i upitala me da ju ne zezam, pa zašto da ne odgovaram kuharstvo, pa za što idem, avionskog tehničara, popraceno mojim "ne", rekla "Nemoj me zezat." i razočarano se okrenula natrag na svoje spise. Ljudi ne kuže da to sve nije za mene. Al mi bio žao matematike. Dobar sam matematičar, ali profa koju dobili na polugodištu je rađe katastrofalna bila i jedna sam kužio kako se što rješava... rađe bih imao učiteljicu iz osnovne, Anu Heraković...

(kod koje imao dva makar rješavao za pet pred pločom jer nisam redovito rješavao domaće zadaće, te zato jer nisam znao niti jednu jedinu formulu (osim sa opsege :P), i nije joj išlo u glavu kako znam rješavati a da ne znam pravila rješavanja (bio je jedan slučaj, kada se javio u šestom razredu vjerujem, da rješim jedan zadatak, no kada krenuo, rekla mi da stanem i upitala me neka pravila, a ja samo bljedo gledao lijevo desno, pitala me što ću prvo napraviti (nakon što nešto, ne sjećam se više), a ja pitanje nisam kužio i baš kada ju mislim upitati jel mogu sada ići rješiti zadatak, ona mi zapiše jedan i kaže da se javim kada naučim kako rješavati zadatak (kako znam rješavati zadatak, jednostavno, gledao sam nju, gledao druge i skužio kako ide, kakva pravila... :D imam logiku ako zapnem), na što ja lupio šakom o ploču, rješio zadatak i sjeo se za mjesto..ni dan danas ne znam što je na kraju u imeniku stajalo...)

...nego tu ženu koju smo imali.
Sve u svem, dovoljan iz mature, zamolim rasku ako mi može ponoviti gdje i kada da se uputim da dobijem program koji moram savladati preko ljeta. Na podjeli svjedodžbi moram otići u referadu. I tako se zaputih van...
...stojim u hodniku, gledam "kolege"...
...i shvatim... pa ja ih zadnji puta sve vidim...
...postalo mi žao.. faliti će mi ti pizdeki...
...žalosna lica se uputih van...
...dođem na travnati dio, kada mi krene theme od dvorca "Rampart" iz Heroes III...i osjećah se kao da upravo tada napustih dom. Kao da sam u fantasy svijetu, ili u (ne baš tako - ) davnoj prošlosti... da napuštam dom... Nemam kako drugačije opisati osjećaj... doslovno, kao da napuštah dom. Dom.
Nastavim mirno hodati naprijed i pomislim si, što je sve prošlo od mog ulaska u srednju. Na početku godine si rekao, proći sve razrede s pet tako da ne moram na maturu (prvenstveno mislih na samostalno kuhanje pred komisijom).

...a što li se sve nije dogodilo...
Preskočiti ću prvu godinu... tada se "preobrazio" iz "rockera" u" metalca", nedugo zatim u "gotičara"...preskačem svoje uzete zavoje u tom djelu života i skačem na početak drugog razreda, ljeto već iza mene.

Tada, već upoznah prije, al, upoznah osobu koja je imala sjajne stavove, mogao sam pričati sa njime o svačemu, skoro ja i jedina osoba u okolini sa kojom mogao pričati, isto alternativac u gnijezdu cajkera i seljacina, osobu koja se borila za sebe (a i padala), osoba koju danas smatram bratom ("drugim" bratom, "prvi" "brat" mi je naj frend Marin (ah dosta filozofije oko toga)), svog prijatelja, Luku Milata (ajme jebote ispada kao da najavljujem smrt). Nije (a je li tako?) radi njega što mi ocjene popustile, ali me definitivno uveo u živi svijet. Počeo sam izlaziti van, počeo popuštati u školi, i roditelji i razrednica se brinuli,a ja sam samo pratio sebe tada...počeo sam bio jako čvrsto pisati pjesme, te ipak jedan od mojih najvećih pohvata je tada nastao. Tokom vremena se tako čvrsto sprijateljio s njime da se nisam odvajao od njega, a i dan danas mi je veoma dobro u njegovoj blizini. Teško tko ga može zamijeniti, prijatelj tog ranga si samo sa zajedničkim iskustvom,tj.preživljavanjem. Tada ga izbacili iz škole i rjetko rjetko rjetko ga viđah odonda, al smo išli zajedno okolo povremeno. :)
Još se sjetim gripe (svojekakve stvari iskusih), kako sam radi nje i prestao svoju kratkotrajnu i ne obećavajuću karijeru pušenja cigareta, počeo napokon čitati Wheel of Time... pre-dobru, meni naj-bolja fantasy saga - IKAD! (moram ih još dosta pročitati, ali teško da će mi išta nadmašiti preminulog Robert Jordana, tj. James Oliver Rigney, Jr. (rest in peace))
Tako se i sjećam svog neučenja, totalnog zapostavljanja škole.. nisam ovak i onak ikad inače u životu zadaće pisao, ali sam pratio pod satom i to mi bilo dovoljno... bilježnice iz drugog razreda mi stoje u ormaru gdje su mi svi ostali radovi, koje ću, nadam se, čim prije izvaditi van i napraviti kopije, te.. a nećemo sada o tome... a te godine sam samo pisao.. ili priče ili pjesme, ili razmišljao o njima, potajno čitao Wheel of Time (moć zadnje klupe)... Po prvi puta upoznao ljubav u životu, po prvi puta imao razapeto srce (xD), Lukin 18ročkas, Lidijin 17 rođendan... kraj školske godine....sve došlo tako naglo... Imao prvi popravni (za sada i jedini) popravni, iz Hrvatskog jezika, i čim ga se rješio, čim ga savladao... doma me nije bilo. Konstantno sam bio vani s Lukom. S drugima. Doma sam dolazio kasno navečer, spavao do ugl.pola tri-tri popdne, opet van, i tako iz dana u dan... Upoznao drugu (ujedno i prvu pravu) ljubav u životu.

Tada dolazi osmi mjesec... ... ... ...
I Sanda, i Marin, i moji roditelji, otišli na more od prvog do dvadesetog osmog. Luka je tada bio kod mene doma skupa sa sestrom (seeekaaa!!) i tad se isto vrlo zbližih s njim, te je bio jedan dosta koban trenutak o kojem ne pišemo, a i moj osamanesti rođendan. Čini se tako daleko (a i jest ). Pred vratima sam sljedeće, ove, školske godine. Zbog mnogo mnogo mnogo događaja uopće nisam obraćao toliko pažnje školi koliko je bilo potrebno (ovoga puta je za to najviše bila zaslužna Sanda...eh)... toliko novih online frendova (ponajviše Split tim ^^ hehe cure lude ste *hug*), ma...toliko toga... škola ostala iza i doalzi mi do velikog duhovnog problema, da više ne volim Sandu ko djevojku, već kao frendicu (sestru..nešto cvrsto blizu) i nakon osam mjeseci veze okončao... nisam želio mazati ikome oči više... svaki daljnji dan bi bio veće zlo, koliko god da ja tad želio ići dalje....
I tako mi život protekne pred nosom... četvrtog mjeseca se pratički ne osjećam, petog još manje, makar znam što se događalo, pa i početak šestog...kada mi se život počinje vraćati,tj.prošlost. Najvažnije je povratak nekih ljudi, a i Petrin nož u leđa,tj.nezahvalnost, nož u leđa je kada je rekla Sandi laž da ju uspoređivao s Lukom (Petra i Luka su bili zajedno), a možda me jednostavno krivo shvatila, zna se kako skačem s teme na temu, moja navika... svejedno, rekla mi odjebi skup sa sandom bez veceg objašnjenja kojeg uzeh sa točkom. žao mi je na neiskrenosti i manku poštovanja,tj.zahvalnosti. Ipak sam bio uz nju. Nisam se veselio ponovnom iskušenju toga, ali nije bila tako bliski prijatelj, pa je bol brzo prošla. No sve zadnje nije tako brzo prošlo da mi matura ne pokuca na vrata...i ostajem budan dvije tri noći učeči.

I kako danas izašao van iz škole... kao da sam napustio dom.
Zanimljivo mi je koliko mi čak sada malo fale oni pizdeki xD, ali ipak su me oni okruživali i živcirali me do tih granica da grlih neke ljude i povećavajći moju ljubav prema mojim prijateljima (prijateljicama..ipak imam više ženskih frendica ). Evo, još jedna primjer ravnoteže... Zašto ne uništiti turbo folk... pa da se više voli ono nama bolje ;)

Ali, kada se sjetim u detalje što sve prošao u toj školi...tj.dok sam ju polazio, kroz koje sam sve mijene prolazio...kada se sjetim tih tri godina života, nije mi tako svejedno. Ipak sam osoba koja voli biti u školi, zanimljivo mi je (khm, ova škola doduše nije toliko,a tako ni razred nije pridonosio, ali svejedno...). Makar znam da ću na jesen opet (nadam se!) doći u klupe na izbornu četvrtu godinu, danas ujutro se osjećah kao da sam napustio dom.


Svakim danom mi stara poslovica sve više pri srcu.


"Od kolijevke do groba, najlijepše je đačko doba."


EDIT: Ne događa se ovo svaki dan. Tako sam snažno zaspao u jedan sat popodne (mislio odspavati dva) da me prije dvadesetak minuta probudio otac. Kad nakon 3min izadem van iz sobe, mama me upita koliko sam budan, kaže, oni su tek došli, vani se ovog trenutka dogodila prometna nesreca, ispred naše kuce (živim na raskržju, "T").. nije me niti prometna nesreca sa otvorenim prozorom probudila.... ajme..
Isto je bilo kada sam bio klinac. Zaspao sam ko top. Otvorili su mi prozore, maknuli šalaporke te jedan prozor, popraćeno stavljanjem skela i skidanjem šalaporki s sobe na katu iznad moje, popraceno, finalno, BUŠENJEM ZIDA!! Meni otvoren prozor, Joža buši zid ispred otovrenog mi prozora. Ja niti mrdnuo.
Slično je bilo za jednu novu godinu il tako nešto, dođe mi kuma Bianca dok sam spavao, kaže da je počela skakati po meni, tj.bacila se na mene i zaderala "BUUUĐEEENJEE" (she was at sleepover), ja isto ni da se mrdnem. Jednog dana će mi doći lopov i gaće mi ukrst tako.

Post je objavljen 20.06.2008. u 10:56 sati.