Lijepi park, gledam. Primjer krajobraza nakon Drugog svjetskog rata. Omjer hlada i sunca u parku tijekom dana i godine savršen. Nikada isto i nikada dosadno. Kada treba svježe, kada tražimo toplinu ovdje ćemo je naši. Čuje se tu i pjeva nekih gradskih ptica. Vjerujem da im je park stanište.
Drveće veliko i snažno, trava podalje od maštovito zamišljenih pošljunčanih staza vrlo snažna i zelena. Suvišnoga i zapuštenoga grmlja nema. Vidim i mladoga drveća. Hrastove klupe očuvane i cijene. Koševi za smeće upravo tamo gdje treba. Imamo i tzv. pseći stalak: stalak za otpad s "Bello" vrećicama za pseći izmet. Da pasa tuda imamo prepoznajemo i kada ih nema po neugodnom mirisu pseće mokraće koji je jak kada dugo nema kiše. Psećih izmeta ovdje, na sreću, gotovo da nema na vidiku.
Park je pod brigom svojim korisnika i Grada. Nedavno tuda prođoše još jednom gradski vrtlari pa u dva dana osnažiše park, pobraše od kiša popadalo lišće i od jakog vjetra otkinute manje grane, istresoše puno nove zemlje koju raspodijeliše oko drveća i po oćelavjelim dijelovima travnjaka. Ovi ogoljeni dijelovi travnjaka primjer su neobičnog stava ovdašnjih građana o parku, do kojega im je stalo.
Kada su zadnji puta vrtlari pohodili park, imali su namjeru obnoviti travnjak na nekim rubnim dijelovima. Moramo znati da po tim rubnim dijelovima ne hodaju djeca. Djeca u ovom parku hodaju po stazama koje su ograđene željeznim ogradicama ili kolčićima. Po ogoljenim dijelovima travnjaka haraju neki psi, oni neodgojeni.
Nakon što su vrtlari posijali novu travu, lokalni golubovi gugutajući dosta toga pozobali, kiša sve još dobrano zalila, pa neki psi po tome gazili ostavivši otiske svojih pozamašnih šapa, usprkos dubokom hladu, travica je uspjela niknuti. Već ima svojih osam centimetara. Dosta je rijetka, ali će od nje nešto biti,. Ako je ne snađu veće nesreće od nabrojanih. Da su one na pomolu, lijepo vidim danas.
Veliki pas, tipa boksera, ne može se dovesti u red. On mora gaziti po toj novom travi, jer se je naučio da mu je to domaća zona. Nema veze što je tu veliki znak koji zabranjuje psima ulazak u park. A kako bi pas i nešto drugačije mogao, kada je kraj njega, uredno vezanoga uzicom, njegova pozamašna, postarija gazdarica, koja se drži samosvojno i prirodno, kako ide novokomopiranih postarijih suvremenih građansi netradicionalnoga kova. Oboje su pregazili dvije značajne poruke i prepreke: znak upozorbe da su psi ovdje nepoželjni i željeznu ogradicu koja traži da se ne stupa po travi. Pas si daje oduška i urinira po znaku.
Podalje vidim hoda druga građanka i gospođa, rekli bi stara garda Grada. Njezin pas je bez povodca. Nosi ga sam u zubima i hoda kraj nje po stazi. Da naiđe komunalni redar, mogao bi ženu upozoriti da se ne drži reda jer joj je pas van propisanog načina kontrole.
Trebamo li se pitati čemu služe lokalni porezi na pse?
Post je objavljen 20.06.2008. u 09:26 sati.