Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

balkanski poduzetnik, osobena hrvatska varijanta

- revitalizirani post od 19.6.2008.

Osnovni je korak bio priskrbiti prvi milijun, no vremena su bila takva da je to bilo lakše no što bi se reklo, dogodilo se gotovo samo od sebe. Nije bilo teško prepoznati da je probitačno iskazivati hrvatstvo, a to mu je bilo dovoljno poznato da može obaviti, uključiti se u odgovarajuću stranku i čekati svoj dio kolača. U skladu s životnim opredjeljenjem da se nigdje odviše se ističe, postao je trideseti ili četrdeseti čovjek u jednom od onih fondova što su rasprodavali poduzeća, tvornice i nekretnine, ali i to je bilo dovoljno da, nakon što se oni iznad njega podmire, i njemu dopadnu mrvice s kojima se potkožio za cijeli život i osigurao potomke.

Nakon tri ili četiri godine osnovao je potpuno neambiciozno građevinsko poduzeće s osnovnim ciljem da jeftinije sagradi kuće za sebe i najbliže, te ima pokriće za novce koje je počeo trošiti. Prepustio se nečemu što si nikada ranije nije mogao priuštiti – putovati.

Prvo je krenuo obići sve rođake po dalekom svijetu o kojima je od rođenja slušao, ali ih nikada nije vidio, kao i one koji su svratili jednom-dvaput u domovinu, te ih je upoznao i želio vidjeti gdje i kako žive. Tako je obišao Sjevernu i Južnu Ameriku, te Australiju.

Gdje god je došao rođaci su ga upoznavali s prijateljima, većinom starijim ljudima koji su se iselili iz domovine prije nekoliko desetljeća, a u međuvremenu su navratili do polazišta svega nekoliko puta po dvije-tri sedmice, te su se potpuno amerikanizirali ili australizirali. Nije bilo teško prepoznati da o prilikama u staroj domovini pojma nemaju, da su im slike i procjene uvelike ili potpuno pogrešne, ali zato imaju čvrsto uvjerenje da sve znaju i bolje od onih koji su ostali. Drugo što je otkrio i što ga je ispunilo poletnim entuzijazmom bilo je da je gotovo svatko od njih imao nekakvu nekretninu, zemljište, kuću ili stan, ondje odakle su otišli. Bile su to stare, trošne kuće u koje se od odlaska vlasnika nije ulagalo, gradilišta na periferiji, maslinici na otocima… Za neku od tih imovina postojali su čisti papiri o vlasništvu, a neke su bile konfiscirane ili nacionalizirane i nalazile su se u beskonačnom procesu povrata. Starčeki su jambrali da ne znaju što bi s tim, em je daleko, em bi trebalo oko toga trčati, em nisu raspoloženi išta ulagati u zemlju koju su zauvijek napustili, em ništa što su pokušali nije uspjelo.

Vratio se naš čovjek kući, pa obišao nekretnine o kojima je čuo. Kad ono – barokna palača na Gornjem gradu, vila na Šalati, derutna potleušica i neke šupe na Trešnjevci, maslinik u Malinskoj, kamenjar na Hvaru… Pa je malo zavirio u urbanističke planove i porazgovarao s ljudima iz građevinskim odjela općina i onima koji su vodili povrat imovine, a koje je ionako znao od ranije…

U žaru novotkrivenih perspektiva nije dozvolio da se ohladi. Dvije sedmice kasnije, evo njega ponovo u Argentini, kao slučajno. Svi mu se obraduju kako je srdačan i drag mladi čovjek i još im nesebično poklanja pažnju i vrijeme, velikodušno ih izvodi na večere u skupe restorane i samo povlađuje svemu što mu pričaju i divi se koliko su pametni.

U razgovoru su kad-tad došli i do problema nekretnina. Tu on kaže da je slučajno bio nedavno na Hvaru i pogledao taj kamenjar, da je prošao kroz Vodice i vidio tu ruševinu, da slučajno zna gdje su te šupe na Trešnjevci… Sve jadno i bijedno, veći teret nego korist. Niti se to može prodati, niti bi se za to moglo dobiti dobra cijena. Zabrinu se starčeki još i više. Na to im on ponudi: evo, kupiti će on taj kamenjar, ne zato jer to išta vrijedi, već zato jer je dobar čovjek, a rado bi sagradio malu vikendicu na moru, pa neka je čak i na Hvaru. Obzirom da je ozbiljan poslovni čovjek, platit će odmah u cijelosti, i to u gotovini. Deset tisuća dolara! Naučili su naši iseljenici kako se teško zarađuje, dolar je velik, a deset tisuća dolara, tako nenadano, pravo je bogatstvo i Božji blagoslov! Umjesto problema koji ih izjeda odjednom će dobiti – pazi! – deset tisuća dolara!

Oduševe se starčeki, gledaju ga kao anđela koji im donosi riječ Božju: bi! Bi! Prodali bi! Nema problema, nazvat će on u Zagreb, poslat će mu odmah neki dobri ljudi sve potrebne papire DHL-om. Za tri dana odlaze sa svim papirima javnom bilježniku ili na hrvatski konzulat da ovjere kupoprodaju, i svi sretni i zadovoljni.

Onda ode u Cleveland ljudima koji imaju kuću na Pantovčaku, u pola stanova još zaštićeni stanari koje ne mogu istjerati… To je nekoć bila vila, sada je ruglo i ruina, fasada oljuštena, vrt zapušten, da bi se to koliko-toliko upristojilo potrebno je daleko više novaca nego što sve vrijedi. Znaju Amerikanci da ne možeš prodati kuću ispred koje je tratina neuređena, a fasada neuredna, ne možeš prodati kuću u kojoj su vodovodne cijevi trule. Ponudi im on STO TISUĆA DOLARA, ne mogu vjerovati sreći koja ih je snašla. Znaju oni koliko je sto tisuća dolara velik novac i što se sve u Americi može za njih kupiti. Vide oni da je on dobar čovjek, a prešućuju za sebe da je "dobar čovjek - gotova budala".

Onda ode u Sao Paolo, posjeti ljude koji već godinama čekaju da im vrate nacionaliziranu višekatnicu u Črnomercu i izbezumljeni su što im hrvatska administracija godinama ne odgovara, a onda se javi s nekim sumanutim rješenjima ili besmislenim uputama. Čim na to pomisle zgadi im se i kuća i domovina, najradije bi bili što dalje od svega. Evo, stigao dobar čovjek koji će preuzeti teret na sebe, kupiti će kuću tako kako je, pa će se on dalje natezati s državnom upravom.

I kako kome riješi problem s nekretninama, tako taj dalje širi priču o dobrom čovjeku, pa su mu se počeli javljati i ljudi za koje ranije nije ni znao niti ih je ikada sreo.

Nekoliko nekretnina je odmah preprodao po nekoliko desetaka puta većoj cijeni, s tako zarađenim novcima aktivirao je ono svoje građevinsko poduzeće da zaista proradi, sagradio nekoliko višekatnica sa stanovima za prodaju na Trešnjevci, Trnju, Maksimiru i u Kustošiji, u neke od tih novih stanova preselio stanare iz vila na Pantovčaku i Šalati… Onaj početni milijun uskoro je postao zanemariv dio njegove imovine.

No, što je najvažnije, on voli svoj posao. Žena doma brine o kući i djeci, a on putuje svijetom. Gdje god dođe, srdačno ga dočekuju. On voli da je omiljen. Pa onda te karaoke u Rio de Janeiru, što povazdan njišu kukovima plešući sambu i rumbu, pa cure u amsterdamskim izlozima, pa egzotični transvestiti u Kuala Lumpuru i tamnoputi dječaci Tajlanda… Svi jedva čekaju da im dođe neko velikodušan i prepun novaca.

Vrati se kući provjeriti je li sve s kućom i djecom u redu i odmoriti se, usput provjeri je li firma radi kako treba, skoči do mora vidjeti kako napreduje gradnja marine, malo se uzruja jer svaki puta vidi kako Hrvati blate i ne slušaju Svetu majku Crkvu i biskupe. Ipak, sve u svemu, zadovoljan je sa svime, osim što mu je planove za ljeto pokvarila vijest da mu se Josef Fritzl, Austrijanac s kojim se godinama provodio na Tajlandu, srdačan, veseo i dobar čovjek, idealan sudrug u provodu, neće moći i ove godine pridružiti.





Post je objavljen 24.06.2015. u 11:10 sati.