Danas je Glas Istre na 8. stranici objavio moje reagiranje na "konferenciju za Glas Istre" koju je prošli tjedan "sazvao" Jozo Nujić. Prenosim tekst u cijelosti, a naslov i podnaslov su urednička oprema Glasa Istre:
»NUIĆ: TRAŽIO SAM DA SE SRUŠE SVI MOLOVI« (2)
Takav utjecaj lokalnih moćnika moguć je samo u banana-državama
Stari je običaj u ovom mom medulinskom kraju da se, kada se doseli novi susjed, on predstavi ljudima koji žive već duže vrijeme na tom prostoru. Oni ga onda obično počaste pršutom, sirom ili usoljenom ribom i vinom. Običaj dalje nalaže da se ti ljudi razgovorom bolje upoznaju i iskreno si zažele dobre susjedske odnose. U posljednjih petnaestak godina, otkada se Medulin naglo proširio za koju tisuću novih stanovnika, taj je stari običaj počeo naglo izumirati.
Jozo Nuić je doselio u moje neposredno susjedstvo prije par godina, prvo s radnim strojevima svoje građevinske firme. Nakon što je njegova firma sagradila jedan od oglednih primjera betonizacije jadranske obale, Nuić je kupio i apartman u tom istom naselju. Koliko je meni poznato, nije se upoznao ni s jednim od nas susjeda koji živimo u tom dijelu naselja Burle. Upravo suprotno, Nuić, predstavljajući se svojim susjedima putem Glasa Istre, javno objavljuje da je tražio od građevinske inspekcije da se sruše molovi koje koristi čitavo naselje i koji stoje u tom prostoru nekoliko desetljeća jer su, navodno, moj otac i načelnik Općine Emil Jukopila tražili od više inspektorice Skol da se sruši »njegov« nasip od kamena u moru, koji je, po susjedu Nuiću, tamo od rimskog doba. Budući da su njegovi navodi laž, a kako je moj otac Vladislav Lorencin i naveo u svojoj izjavi u nastavku spomenutog teksta, volio bih (kao i većina mojih susjeda) znati stvarne razloge Nuićevog inzistiranja na rušenju svih molova.
Netočno je nazivati taj »Nuićev« kameni nasip molom, budući da nije imao nikakvih naprava za privez brodica. Također je netočna tvrdnja susjeda Nuića da je taj nasip tamo od rimskog doba. Većini ostalih ljudi koji žive u tom naselju poznata je činjenica da je obalna linija u rimsko doba bila nekoliko stotina metara zapadnije. Ja se sjećam da su taj nasip početkom osamdesetih napravili radnici s tadašnjeg imanja pokojnog Zdenka Vitasovića. Imanje je kasnije prodano i sada su na jednom njegovom dijelu zgrade koje je sagradila Nuićeva tvrtka. Nasip je sagrađen u jako plitkom moru. Srednja razina mora je samo dvadesetak centimetara na glavi, a mol je praktično neupotrebljiv za držanje bilo čega osim malog gumenjaka. Zimi se tamo more povuče nekoliko desetaka metara od glave nasipa.
Meni je bilo simpatično obnavljanje tog nasipa, budući da ga je susjed Nuić lijepo estetski obnovio i bio je ukras u uvali Burle. Jedini problem obnovljenog nasipa bila je vrlo slaba kvaliteta gradnje. Neki susjedi su često izražavali čuđenje i podsmjehivali se načinu na koji je nasip obnovljen. Drugim susjedima je bilo žao što nasip neće dugo potrajati. Čudno mi je zašto bi uopće netko prijavio građevinskoj inspekciji mol za koji su svi znali da će ga more uskoro progutati. Do 15. lipnja i »konferencije za Glas Istre« nisam niti znao da je to napravio direktor i vlasnik jedne građevinske tvrtke. Nasip je napravljen vrlo nisko, tako da ga je more prilikom plime redovito poplavljivalo, a kako je bio sastavljen od sitnog kamenja trajao bi do prve jače nevere. Sada mi je tek jasno da namjena nasipa nije ni bila da traje, nego da bude fitilj koji je s predumišljajem pokrenuo rušenje svih drugih molova. Rušenje molova na Vižuli, bez obzira što je veći dio stvarno imao razloga biti srušen, bilo je opravdanje za rušenje betonskih molova u Nuićevom susjedstvu. U suprotnom, Nuić dovodi u pitanje vlastitu stručnost.
Motivi koji su naveli Nuića na postupak, koji, ničim izazvan, sam javno priznaje, nikako mi nisu jasni. Svi drugi ljudi u susjedstvu kopali su po starim fotografijama, zvali sve poznate utjecajne osobe i na svaki mogući civilizirani način pokušavali spasiti bilo koji mol od bagera. Praktična i emocionalna vrijednost te infrastrukture za mještane, pogotovo one starije dobi, novcem je nemjerljiva. S druge strane, lučica ne može imati nikakvu komercijalnu vrijednost jer je cijela uvala plića od dva metra. Čime smo vam se, susjede Nuiću, toliko zamjerili da ste inzistirali na boli i nesreći vaših susjeda?
Kako je moguće da Nuić ima veći utjecaj na građevinsku inspekciju od načelnika Općine, predsjednika Općinskog vijeća, novinara, doktora, profesora, utjecajnih političara, koji su se zalagali da se rušenje zaustavi i da se nam se ostavi malo vremena da bismo sami sanirali stanje u prostoru u dogovoru s inspekcijom. Takav utjecaj lokalnih moćnika danas je moguć samo u tzv. banana-državama i to me u cijeloj priči oko molova najviše brine.
Temeljni argumenti za zaustavljanje bagera bili su Plan prostornog uređenja Općine Medulin, po kojem je predviđena sportska lučica u tom akvatoriju, i novi pravilnik Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Citiram dio najave konferencije za medije o novom Pravilniku o redu u lukama, sazvane za 28. svibnja, dan kada je započelo rušenje molova u sjevernom dijelu uvale Burle:
»Druga tema sastanka je izrada obuhvata lučkog područja kako bi se uvrstile sve izgrađene obale koje se i sada u stvarnosti koriste za privez brodica, čime bi se uveo red u naplatu vezova.
Treća tema je održavanje reda u lukama u turističkoj sezoni, obzirom da pomorski promet raste u svim segmentima, a da Hrvatska ima kroničan nedostatak vezova«.
To održavanje reda u lukama smo činili mi, lokalni stanovnici. Mnogobrojnim turistima jahtašima usidrenima u uvali pružali smo prve informacije, upozoravali ih na vjetrove i oluje, spašavali ljude i brodove od havarija u suradnji s kapetanijom. Sada je ta veza između ljudi i mora prekinuta, a nautičari će postati nedužne žrtve. Tek sada mi je jasan razlog zbog čega se rušenje organiziralo u već započetoj turističkoj i nautičkoj sezoni, o čemu pišem blog na http://burle.blog.hr. Postojala je realna »opasnost« da se molovi legaliziraju, što izgleda nije odgovaralo nekom vrlo moćnom i utjecajnom. S druge strane, sudeći po navedenom stavu Ministarstva mora i izjave ministrice graditeljstva da neće rušiti što se može legalizirati, država želi sanirati stanje na pomorskom dobru na način da u prostoru ostanu objekti koji to mogu sukladno pravilima urbanističke, građevinske, prometne i pomorske struke.
Ima još jedan stari običaj u ovim krajevima. Svake godine, već stoljećima, na mesopust Medulinci simbolično, uz karnevalsko slavlje i maske, osnuju prijeki sud koji osudi Pusta na »smrt« spaljivanjem zbog svih nedaća i zla koje nas je snašlo te godine. Ove godine je Pust prevršio svaku mjeru. Sumnjam da je sam nagovorio Jozu Nuića na sve zle namjere kojima se pohvalio na vlastitoj »konferenciji za Glas Istre«. Ostaje nam da vidimo hoće li prijeki pusni sud uspjeti do veljače iduće godine pronaći čvrste dokaze s kim je, udružen, Jozo Nuić inzistirao na rušenju svih molova u uvali Burle.
Post je objavljen 19.06.2008. u 16:14 sati.