...sve shto nekada bude izgovoreno odjednom vishe ne vrijedi i odjednom ne prepoznajemo osobu koja je toliko bila pored nas.
Da li je to zbog toga shto nismo nikada dobro gledali ili nismo htjeli vidjeti, ili je jednostavno taj neko pozhelio biti negdje drugo. I da, sve to boli jer se osjechamo kao da smo negdje zapeli, u sebi, s nekim, a neko je donio najbolju odluku za sebe ili onu koja se u tom trenu uchinila takvom.
To ne govori nishta loshe o nama, ne govori nishta loshe niti o tom drugom...mozhda samo o nedostatku vjere u neshto zajednichko, nedostatku zhelje ili nedostatku ljubavi...ili potrebi nekoga za nechim drugim.
Ili ne tolike potrebe za nama.
Ali da to ljudi u tim trenucima najcheshche izrazhavaju na nezrele, sebichne nachine-to je istina.
Da su u stanju zaboraviti na sve shto je nekada bilo, komad zhivota koji je isto tako bio njihov i obezvrijediti ga nekim svojim postupkom ili nechinjenjem istog- da, to je isto tachno...
Post je objavljen 19.06.2008. u 13:01 sati.