S obzirom da zavrsetak skolske godine uvijek donosi mnogo slobodnog vremena,jucer sam se odlucila vratiti u proslost.Trazila sam svoje stare dnevnike koje sam,iz meni nepoznatog razloga,sacuvala.Listala sam i citala stranice ispisanog dnevnika.Odredjene stvari su mi izmamile osmijeh na lice dok su me druge pomalo rastuzile.U svakoj recenici se moze prepoznati nota naivnosti,djecije razigranosti.Izmedju ostalog,shvatila sam koliko sam se promijenila.Postala sam zrelija,pomalo ozbiljnija,naposlijetku,jaca kao osoba,a to je ono cemu sam oduvijek tezila.Oduvijek sam bila svjesna da se razlikujem od svojih vrsnjakinja i nikad se zbog toga nisam osjecala lose jer ne zelim biti poput njih.Oduvijek sam tezila ka tome da se razlikujem od drugih jer vjerujem da smo svi jedinstveni i posebni na svoj nacin i htjela sam to dokazati.Mojim vrsnjakinjama pricinjava zadovoljstvo pricanje o deckima,o tome kako su konzumirale alkohol,o tome kako su sa 13 godina pocele izlaziti u grad,uzivaju lagati da im roditelji sve dozvoljavaju te da ih nikad ne kaznjavaju,a ja sam se mali milion puta uvjerila da je prava istina susta suprotnost onome sto one pricaju.Njihova povrsnost je neopisiva i jednostavno ne zelim biti dio tog drustva,ne zelim da me drugi smatraju takvom.Ukoliko je to njihov nacin zivota i ako su sretne tim nacinom zivota,neka nastave,zaista nemam apsolutno nista protiv toga ali ja imam pomalo drugacije ciljeve,snove i ambicije.Ne zelim imati decka.Imala sam samo jednog decka i gorko pozalila jer sam osjecala da polako tonem,da sve gubi svoj smisao.Noci sam provodila placuci,skrivajuci se u svom malenom kutku tisine i boli,skrivajuci se od drugih jer nisam htjela da vide kako placem i koliko sam povrijedjena,a on?On nije ni primijetio sto cini.Nakon sto smo prekinuli,krivio me za nas prekid i neprestano govorio da sam ja kriva za sve,a sto je najgore od svega,i sama sam pocela vjerovati u to.
No,ova godina je sa sobom donijela nesto drugacije,nesto zagonetnije,tajanstvenije.Zrak drugacije mirise i veceri zagonetnije i ljepse izgledaju.Pocetkom godine,otkrila sam da mi nije potreban decko da bi bila sretna.Naprotiv,odkad je svatko od nas krenuo svojim putem,mnogo sam sretnija i rijetko kad skidam osmijeh s lica.Ponekad mi uistinu nedostaje netko tko ce mi reci da me voli u trenutku kad mi je to najpotrebnije ali imam predivnu obitelj i predivne prijatelje i ne treba mi nitko drugo.
Da,vise ne slusam sto on sapuce dok sniva ali vise se ne plasim koga nocima sanja.Daleko putujem,vjetar donosi neko drugo vrijeme,a ja...Ja uzivam u tom vremenu i on mi vise,jednostavno nije potreban.
P.S.Iako sam u prethodnom postu napisala da cu u iducem postu objaviti nastavak price „Story about Melanie Stewart & her life“,zbog brojnih obaveza,nisam stigla napisati nastavak spomenute price stoga ce on biti objavljen tek u slijedecem postu koji mozete ocekivati sredinom ili krajem slijedeceg tjedna.
Have a nice day !
: ))
Post je objavljen 19.06.2008. u 11:03 sati.