Da, miris tvoga daha, ali čijeg?
S vremena na vrijeme, uhvati me sjeta, ponovo vrate se neka lica
i beskrajna čežnja za nekim osjećajima
i ovaj papir mi je tako mrzak jer znam
da svaki puta kada ga dotaknem uz njega provedem noć
u suzama ispisujući svoje misli i osjećaje...
Da mi je barem uhvatiti siječanje
da još malo gledam likove ili bar obrise dragih mi osoba
da osjetim ponekad onaj tihi dah na svojoj koži
kada bi barem znali živjeti,
bez neprekidnog razmišljanja,
zamaranja stvarima koje su nas bacile na koljena...
Da mi je samo vratiti vrijeme, da učinim zvijezde svojima
kada bi samo znala... otišla bih...
kad bih mogla... zaboravila bih...
Da mi je vratiti vrijeme, uhvatiti sječanje, učiniti sve stvarnim...
da još jedan dan dotaknem topli taj dah i osjetim sreću
makar kao kap suze na svojim usnama...
Post je objavljen 17.06.2008. u 21:32 sati.