Ako mi dijete provodi četiri sata u mojoj privatnoj firmi radeći lakše poslove (u svrhu sticanja radnih navika) kršim zakon.
Ali ako svaki dan dijete dižem u 5 sati ujutro da bi prije škole odradilo trening, te ga i poslije škole šaljem na isti trening, dakle izlažem izvanrednim fizičkim i psihičkim naporima, onda sam ja vrhunski trener.
Slavi me čitava država, osim par neshvaćenih pojedinaca.
Skoro svaki sportaš koji postiže vrhunske rezultate, mora započeti sa sportom mnogo prije nego je emocionalno, psihički i intelektualno sazrio da sam donese odluku o toj životnoj žrtvi.
Olimpijske igre, nogometna prvenstva i slična okupljanja su živi dokazi o licemjerju našeg društva i spomenik dječjih prava.
Post je objavljen 17.06.2008. u 14:42 sati.