Pregled posta

I know I'm not lost, I'm just alone. But i won't cry, i wont give up, i can't go back now ...Waking up is knowing who you really are ...

Pipls, bude bila prijava za likove, ali kroz nekih par postova. Cuvajte se za moju pricu. I da, post je malo poduzi, nadam se da to ne smeta.

Cesto sam imala nocne more. Uvijek bih se borila protiv djecaka kojem nikada ne zapamtim lice i uvijek bih u snovima radila ono sto nikada nisam i nikada necu na javi. Plakala sam, jecala, molila, preklinjala, vristala, bila preplavljena osecanjima. Cinilo mi se u snu da sam zaljubljena u tog decka. No, nikada mu nisam zapamtila lice da bih potrazila i u javi. O tim snovima nitko nista nije znao. Nisam zeljela da pricam nekome nesto o cemu ni sama nista ne znam. Cesto sam razmisljala da li je moja obaveza da kazem Gospodaru koju rijec u vezi snova. On je jedini normalan sa kojim mogu razgovarati i jedini ce mi znati objasniti sve to. Jedne veceri sam, da me nitko ne vdii, se teleportirala u zamak svog oca i njegovog staratelja-Lorda Voldemorta.
Bernard je spavao. Njegovo hrkanje se orilo zamkom kao urlik medveda. Mrzela sam to ali sta je, tu je. Zaputila sam se u ured svog ucitelja. Iz dvorista se videla svetlost svijece koja je obasjavala njegovu malenu prostoriju.
-Dobro vece, ucitelju.-rekla sam, posto sam pokucala na vrata i usla.
-Dobro vece, Lacuna.-rece on ni malo iznenadjeno.
-Niste iznenadjeni sto sam dosla u ovo vrijeme i ovako iznenada?-rekla sam, dok se moj upitni pogled zadrzao na senki siluete mog ucitelja.
-Znao sam da ces doci.-rece i okrete se-I znao sam da ces jednom odluciti da mi kazes sta te to muci u vezi tvojih snova.
-Ali ...kako?
-Sve je vezano za tvoje snove. Cuj objasnjenje, Lacuna. I sve ce ti biti jasno.-rece on, kao da me mami na casu dobrih prica.
-Ja ...naravno, sest cu.-rekla sam i zavalila se u stolicu preko puta njegove fotelje.
-Da li si cula prorocanstvo?
-Ne, koje prorocanstvo?-upitah iznenadjeno. Tada je on izvukao parce prastarog pergamenta i iscitao prorocanstvo. Ja sam stalajala ukoceno i sa nevericom u ocima.
-To je djecak iz tvojih snova.-rekao je Voldemort.
-Da ...ali ...tko je meni posvetio misiju?
-Tvoj ucitelj.-rekao je Voldemort.
-V...v-vi?-zbunjeno rekoh-Ali, to je prevelika cast za ...
-Ti si premocna da bih te pustio tek tako da propadnes, Lacuna. Previse si jaka. Ti imas moc da ubijes djecaka koji je prezivio moj napad.
-Ali ...vi ste ...na...pali ...taj momak ...
-Da, to je Potter.-rekao je Voldemort mirno.
-Ali ...ima li i on takve snove?-upitah ja.
-Ima. Ima i gore kosmare, vjeruj mi. Samo ne smije saznati da si ti moja nova nasljednica. Da ce ga ti ubiti. Nije on naivan, namagarcit ce te i ubiti prije nego sto stignes i da trepnes.
-Potter? Smotani Potter?-iznenadjeno i cinicno sam rekla-Potter ne zna ni da hoda kako treba, ucitelju!
-Pa da ...ali jako je vjest u Odbrani od Mracnih Vjestina. Gotovo ste jednakih vjestina.
-Ali ...
-Da, znam. Znam da jecas u snovima, da padas. Ali, ti to sebi neces dozvoliti u javi, zar ne?-upita Voldemort i pogleda me ohrabrujucim pogledom.
-Necu, ucitelju. Ne brinite. Poslednje sto zelim je iznevjeriti vas koji ste mi dali svu snagu, znanje i moc.-rekla sam iskreno. Ja sam njega obozavala. Napravio je od mene upravo sve ono sto sam i zeljela da budem.
-Sada, idi.-rece Voldemort, a ja nestadoh kao da me nikada nije ni bilo. Mirno i tiho sam se vratila u tamne Slytherinske odaje i legla u krevet. Razmisljala sam dugo o svojim mucnim snovima. Ali ...ako je decak bio Potter, to znaci ...da sam ja, u stvari, zaljubljena u Pottera?! To je bilo nemoguce. Medjutim, zaspala sam u skoro.
* * *
Nasla sam se na mracnom, starom groblju. Mene takva jeziva mesta nisu plasila, vec su mi dodatno ulivala snagu. Videla sam decaka.
-Potteru, znam da si to ti.-besno sam procedila kroz usne. Kad se okrenuo, jasno sam videla njegove crte lica i preplavio me je osecaj zaljubljenosti.
-I ja znam ko si ti, Lacuna.-ledeno mi je uzvratio.
-Pa naravno, previse sam popularna da ti ne bi znao ko sam ja!
-Sta hoces od mene, Lacuna?
-Da te dokrajicim jednom zauvek, Potteru! Ali ovaj put nema placa, nema vristanja, nema ocajanja ...
-Mislis li da mozes da predjes preko svojih osecanja?-drsko me je upitao.
-Potteru, ja nemam osecanja. Crucio!-povikala sam no, on se izmakao i cin je udarila u spomenik i razbila ga u sitne komadice.
-Ja ne zelim protiv tebe ...-rekao je, dok se podizao sa zemlje.
-Mnogo me briga sta ti zelis! Ovde je bitno sta JA zelim! A ja zelim da crknes, da odes vec jednom sa ovog sveta!!-besno je govorila moja malenkost.
-Samo na sebe mislis, Coil! Provencio!-povikao je, a ja sam odletela i udarila u spomenik.
* * *
Tada sam se trgla, otvorila sam oci i nasla se, sva znojava, u svom krevetu. Jos uvek je mesecina obasjavala moj nocni stocic, a ja sam dohvatila pletenu maramicu svoje majke i obrisala si znoj sa lica. Sta ako ...sta ako je sada shvatio da sam ja Voldemortova sticenica, nasljednica? Da sam ja ta koja treba biti njegov dzelat? Medjutim, nikada se nisam bojala ...
Nikada nisam isla na dorucak. Pojavila bih se u Drustvenoj ili po zamku tek oko 11h. Norrah je vec radila eseje.
-O dobro jutro.-pozdravi je Norry veselo.
-Norrah, pusti me molim te, uzasno sam neraspolozena.-rekla sam ja nervozno, drzeci se zaglavu koja mi je pucala od boli.
-Mislila sam da ces biti raspolozena, sorry.
-Sta me briga sta si mislila!-proderala sam joj se i ona je shvatila da bas i nije pravi momenat za razgovor. Znala sam da je htela da me pita zasto sam neraspolozena i zaista sam zeljela da izbegnem njezina suvisna pitanja. Nesto kasnije, dok su pahuljice parale vazduhom, ipak sam odlucila izaci u dvoriste sa Tomom, Billom, Starzom i Nessom. Na Starzov nagovor. Da, on je bio jedna od onih rijetkih osoba koji me mogu nagovoriti na mnoge stvari koje nisam zeljela. Jedina osoba za koju sam osjecala grizu savjesti cak i ako bih je samo bijesno pogledala.
Kakva je optimisticna atmosfera samo vladala dvoristem! Mnogi su se ljubili i drzali za ruke(sto je meni izricito ljigavo), neki su pricali i salili se, neki su se gadjali grudvama snijega a djeca sa 1. i 2. godine su u najvece pravili malene vjestice i kule od snijega. Gotovo sam pozeljela da budem deo toga, ali sjetila sam se da to nije za mene. Svi Slytherini su sedeli i vodili ozbiljne razgovore, kako im i prilici. Christy, Nessi i Starzu je bilo uzasno zabavno da gledaju djecu kako se igraju sa snijegom, jer su se i oni tako igrali kad su bili manji. Meni je to bio apsolutno smor. Ja nisam znala sto je to igra sa snijegom. Ja se nikada nisam igrala sa snijegom. Neki bi rekli da je to previse tuzno. Ja bih rekla da je to previse dosadno. Ljudi bi znali da mi govore da sam samo jos jedna razmazena bezoraznica, ali moj bi ucitelj rekao da sam previse savrsena da bih radila sve sto i ostala djeca. Kad god bih cula tako nesto, a ne mogu da kazem da me nije povrijedjivalo, utjehu bih nasla u uciteljevim rijecima:
"Ne brini, Lacuna, sta oni govore. Ti nisi razmazena, niti si bezobrazna. Takva, kakva si, ti si sve sto oni nisu. A ti si presavrsena za obicne, ljudske igre ..."
I odjednom, u tim me je mislima prekinula grudva snijega, koja me je pogodila u ledja. Medjutim, to je bila zacarana grudva, ona koja ostavlja bijeli trag i skida se uz pomoc neke od tezih magija.
-Wtf ...?!-pocela sam ja, ali nesto mi nije dalo da nastavim.
-Imas ....bijelu fleku pozadi.-rece Nessa zbunjeno.
-Fuck! Idem da se presvucem.-rekla sam.
-Hoces da idem sa tobom?-upita Emilly.
-NE, hvala.-rekla sam drsko i potrcala sam do skretanja, da bih napravila precicu do zamka. Meni su suze posle na oci. Da, bila sam jednostavno razmazena djevojcica, koja bi plakala cak i kad bi izgubila najobicniji dijelic pergamenta. Medjutim, dok sam brisal suze, sudarila sam se sa nekim. Podigla sam pogled, ne skrivajuci suze.
-Opa, Lacuna Coil place?!
-Sta hoces, porugo?!
-Samo da te pitam da li si toliko zaljubljena da me progonis i u snovima?!-Harrijev grub glas ju je prozimao i izjedao iznutra. Mrzela ga je, a posebno kad joj se tako obrati.
-Gade jedan blatokrvni, kako se usudjujes tako da razgovaras sa mnom?! Kako mozes da pomislis da bih se zaljubila u jednog takvog ...blatokrvnog mamlaza koji ne zna sta hoce od zivota, pa sere okolo da se Mracni Gospodar vratio?!
-Molim?!-obrecnu se Harry.
-Vrlo ja dobro znam da si se ti opasno upleo u te gluposti! Mislis li da ja zaista ne citam Dnevni Prorok?! Tvoja izjava je Boom izjava mjeseca, budalo jedna! Kako se usudjujes da skrnavis uspomene na Mracnog Gospodara? Nisi vrijedan ni da spomenes njegovo ime ...djubre jedno bezjacko!-vredjala sam, nisam stajala.
-Ja ne skrnavim, samo govorim istinu.-procijedio je kroz usne.
-Kako samo lazes, pa to je nevjerovatno! Zasto ne bi poceo da pricas i kako su ti se i mama i tata vratili?! Ako zelis, mogu i ja umjesto tebe!!!
-Kako se usudjujes da ....
-Isto kao sto se ti usudjujes da spominjes Gospodara! On mi je bio kao otac! Nikada ti njega nisi upoznao ....i nemoj da lazes, upozoravam te!
-Ne lazem.-rekao je ledeno. Nesto je eksplodiralo u meni, i ja sam ga osamarila.
-Bolje priznaj istinu, blatokrvni mamlazu.-ostro sam ga gledala u oci dok sam to govorila-A sada idem, ne zelim da budem vidjena kako razgovaram sa djecakom-koji-je-prezivio ...Vidjet cemo mi koliko ces ti jos zivjeti ...-dovrsila sam i otrcala u Slytherinsku Drustvenu.

Post je objavljen 17.06.2008. u 00:00 sati.