Pisala sam neki dan nešto po što mi se sad ne da ići jer mi je u drugom laptopu koji je spremljen u torbi, ugašen i na spojen na net.
Pisala sam nešto kao sivo na sivom, zeleno na zelenom, suprematistička Slovenija. Oponašam pisca kojeg čitam, loše, ne zato što ne mogu nego zato što neću.
Pisala sam to da ne bih pisala nešto drugo.
I ovo pišem da ne bih pisala nešto drugo.
Umorna sam, treba mi kava. Zima mi je, treba mi jakna. Šutljiva sam, treba mi društvo ali mi istovremno i ne treba. Uopće ne znam što pišem. I ne znam zašto ne nastavljam zabunu iz Bulonjske šume, koja je baš zabavna. Meni. Za vas me baš briga.
Mislila otvoriti onaj kartica blog. Ali trenutno imam tako tako malo malo energije.
Neodgovaranje.
Zaljubljivanje.
Voljela bih da me baš briga ali nije me baš briga.
Slušam neku luđakinju na TV.
Baš me briga.
Ne znam zašto pišem, ne znam zašto šaljem, ne znam zašto postam, ne znam zašto, ne znam zašto zašto.
