Svi smo vjerujem, čuli ili čitali o događaju opisanom u Starom Zavjetu kada je Jahve proroka Iliju, za vrijeme velike suše poslao u Sarfatu Sidonsku (1 Kr 17, 7-15). Možemo zamisliti kako je izgledalo to sušno vrijeme, kako su svi usjevi propali i kako zemlja nije davala svog ploda. Ali nešto što ne moramo zamišljati jer je to često mnogima realnost i suočeni su s time, jest suša naših života. Počesto se zatvorimo u našu svakodnevnicu koja je ispunjena mnogim teškoćama, problemima, tjeskobom kako dalje, što će biti sutra, kako steći i postići ovo ili ono, ponekad dosadno istim obvezama i sl. I naviknemo se na to. Izgleda nam kao da nema ni kapi osvježenja u tom našem sušnom životu. A znamo li mi uopće prepoznati takva osvježenja kada se pojave u našem životu ili već dobro uljuljani u naše navike nastavimo dalje kao da se ništa i ne događa?
Kada je Ilija tražio od udovice iz Sarfate da mu donese vode da se napije ona je pošla bez razmišljanja, jer je to bilo normalno, uobičajeno, ništa novo u životu. Ali kada je zatražio da mu donese i kruha ona je zastala, reagirala je. Dodirnuo je u srž problema, u njenu egzistenciju. Otkrila mu je svu bezizlaznost situacije, koja je bila takva da je zamalo još jedino smrt preostala. Čuvši njen vapaj i vidjevši njenu bol, Ilija joj kaže da se ništa ne boji i žena je vjerujući proroku Iliji i riječima, odnosno obećanju njegovog Boga poslušala i doživjela silno osvježenje u svom životu, silan blagoslov Božje ljubavi.
Bog i nama govori da se ne bojimo. On nas u svom beskrajnom milosrđu i ljubavi za nas, poziva da zastanemo i sagledamo našu svakodnevnicu u koju nam uvijek i iznova šalje ljude i situacije, odnosno događaje koji mogu donijeti osvježenje u naše živote. Bog nas poziva da se otvorimo i da Mu dopustimo da mijenja to ustaljeno sivilo naših života. Ako se otvorimo Bogu i poslušamo Njegovu riječ, On će blagoslivljati naše živote za mnoge dane. Međutim, te blagoslove ne smijemo zadržati samo za sebe, trebamo dijeliti. I što više budemo dijelili i davali drugima, naš Nebeski Otac će naše posude, posude naših src sve više i više ispunjati svojim božanskim sadržajem. Treba samo da pogledamo oko sebe, da napustimo zaokupljenost samih sobom i da vidimo i druge ljude koji također imaju probleme poput naših, da pomognemo jedni drugima nositi terete života. I kada to podijelimo onda neće biti tako teško, štoviše nosit ćemo ih radosno. Nježan osmjeh, stisak ruke, riječ utjehe, suza sućuti…….tako male stvari a vrijede neizmjerno mnogo. I čine život ljepšim. S čvrstim pouzdanjem u obećanje Dobrog Pastira koji je došao „da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10, 10), učinimo i mi jedni drugima ljepšim ovaj život koji je neprocjenjivi Božji dar.
Neka Gospodin posude naših srdaca ispuni svojom ljubavlju i neka se ta ljubav nesebično izlijeva na sve one koje susrećemo u našem životu.
Ljiljana
Post je objavljen 16.06.2008. u 16:53 sati.