Pregled posta

"Gledao sam kako se udaljava, tanak vrat, ćelava glava, spuštena ramena. Nisam se pomaknuo s mjesta... A danas ga, nakon toliko godina, želim sustići i zagrliti. Dobro znam da je prekasno, ali neprestance se na to vraćam. Kao što bogalja bole noge, mene boli moj otac. To je bit naše priče. Postupci koji se nisu dogodili. Riječi koje sam propustio izgovoriti. Zakašnjeli ljubavni zanos koji me guši. Neprestance pravim popis propuštenih prilika."
Tim riječima glavni lik romana Laku noć, mili prinče opisuje svoju tugu nakon očeve smrti, ali i daje naslutiti što je zaista potaknulo suvremenog francuskog književnika Pierrea Charrasa da napiše ovaj roman kojim je, prema vlastitim riječima, napokon ostvario svoju dugogodišnju želju da oda počast mrtvom ocu s kojim nikada nije ostvario istinsku komunikaciju.
Njihov se odnos s godinama mijenjao: nakon idiličnog djetinjstva (svakog Božića zajedno postavljaju jaslice, ljeti idu na pecanje, cijela obitelj nedjeljom odlazi u kino) slijedi razdoblje sinova odrastanja, obilježeno latentnim sukobima (zabrane izlazaka, mladenački bunt, strah od neuspjeha na maturi) i postupnim udaljavanjem koje će dovesti do potpunog prekida veze. Pripovjedač tek godinama nakon očeve smrti shvaća sve vidove tog složenog odnosa i uočava u čemu je griješio. Nije međutim sin jedini koji je propuštao prilike da nešto kaže ili učini. I otac je uvijek bio šutljiv, strog, škrt u pokazivanju osjećaja. Kad je shvatio da njegov sin nije "normalan i izuzetan", već "drugačiji" i da od njega uzalud očekuje unuka, rekao mu je da ga više ne želi vidjeti. Svoje je kajanje pokazao tek na kraju života, stisnuvši onemoćale prste oko sinove ruke.
Na kraju romana sin će preuzeti ulogu roditelja i nježnim će riječima ušuškati oca prije spavanja: "Možeš leći. Možeš spavati. Ja ću te probuditi kad stignem. To će biti uskoro…"

Suvremeni francuski književnik Pierre Charras (1945), svojedobno kazališni glumac i prevoditelj s engleskog, do danas je objavio šesnaest djela, uglavnom kraćih romana i novela (Kod Louise [Chez Louise, 1984], Bili smo sretni nedjeljom [On était heureux les dimanches, 1987], Marta do večeri [Marthe jusqu'au soir, 1993], Gospodin Henri [Monsieur Henri, 1994], Glumac [Comédien, 2000], Devetnaest sekundi [Dix-neuf secondes, 2003], Laku noć, mili prinče [Bonne nuit, doux prince, 2006]...). Za romane 'Glumac', 'Devetnaest sekundi' i 'Laku noć, mili prinče' osvojio je književne nagrade "Valéry Larbaud", "Fnac", odnosno "Prix des Romancičres", a 2006. godine osvojio je i "Grand Prix Poncetton", nagradu za cjelokupan književni opus.