Nisam stigla raditi na sebi u količini u kojoj sam željna. Pogledala sam jednu predstavu i pročitala samo tri knjige.
Kazalište Gaudeamus: Slava
Paddy Chayefsky: Izmijenjena stanja
Tsunetomo Yamamoto: HAGAKURE put samuraja
George Orwell: 1984.
Evo, moguće da mi je 1984. draža od Orkanskih visova. Nema toliko osjećaja pa ipak možda zato.
Možda čovjeku nije toliko do toga da bude voljen, koliko da bude shvaćen.
To je jedna rečenica u knjizi gdje se prvi put spominje Big Brother.
Najzastupljenija esktetska operacija na svijetu je rezanje kapaka žute rase da bi dobili zapadnjačke nabore.
Više nema fazana kojeg mogu pojesti bez da zagrizem tane. Čak do nedavno mi se činilo vrlo zanimljivim tane pronaći u ustima.
Ne volim bazene. Gade mi se. Voljela bih se kupati u brdu zrnaca riže. Mora da bi bilo jako ugodno. Sanjarim s vremena na vrijeme o tome od kada sam prvi put čula za mlinove i vjetrenjače. To bi bilo negdje od kada čovjek sazna za mačka u čizmama, ako vas preciznije zanima, a ne zanima.
Analiziranje tuđe psihe mi nije ni u stoti dio zanimljivo kao analiziranje moje, dapače, zapravo me minimalno zanima kakvi su drugi, a i ne previše kakva sam sama. Jedino po čemu sam zanimljivija je to što sebe mogu uvijek ispitati i kako god želim i mogu si odgovoriti dok za druge ne vrijedi ništa od toga i još poneko ništa.
Je li moralno da čovjeka koji je odrastao sa životinjama otkinu od njih i pokušavaju naučiti da spava na krevetu i jede ljudsku hranu?
Neću napisati sada što mislim kako ne bih utjecala na odluke onih koji će na pitanje odgovoriti.
Diana Ross izgleda kao da ju je Giger nacrtao.
I iako svi znamo da većina ljudi želi biti kakva rock zvijezda ili tako nešto, manjina želi imati svoj birc, i radije se priklanjam tima ako trebam birati. A o tome kao stereotipu se ne razmišlja jer uostalom i nema previše onih koji bi radije bili radikalni za dobrobit a ne za svoje ime napisano
no to više nema veze s bircevima
ima neke druge.