Marketing
Nedjeljna propovijed: Sveti Grigorije Sinait
Slavoj Žižek obožava teoriju tumačiti vicevima, pa me čudi da nikad nije ispričao onu urnebesnu, možda za kontekst čak i meta-foru u kojoj psihoanalitičar ispitaniku pokazuje Rorschachov test, pitajući ga koja mu misao pri pogledu na mrlju prva pada na pamet, što u njoj vidi?
Čovjek ovlaš baci pogled na test i bez odlaganja odgovori:
- Pičku!
Doktor na tren zastane, ali se ne da smesti:
-'A ovdje?', upita ljubopitno, pokazujući drugu mrlju.
Čovjek pogleda doktora, pa mrlju, pa opet doktora, i srdačno se nasmiješivši odgovori:
- Pičku!
Sada već vidno iznenađen, možda i uzrujan, doktor pokazuje i treću mrlju:
- A sada?
- Pičku, mirno i konačno će čovjek.
- Čovječe, pa vi ste stvarno vulgarni. Pa vi svuda vidite pičku!, indignirano dometnu doktor.
- 'Ja? Ja sam vulgaran!?', zabezeknuto će ispitanik. 'A vi koji mi stalno pokazujete te prostote, vi ste pristojan?', u dahu odbrusi čovjek, i pritom pomisli: Che Vuoi?*
Ne moram ni kazati da me sve ovo skupa ipak podsjeća na onaj slavni dictum o zlu u naivnom pogledu koji svugdje vidi samo zlo, kao i na onaj uvid dubok kao dekolte Nives C. (ili pustinjakova misao), da je kratak put od pičke do Hegela; to se zove erotička teorija, ili je možda riječ o erotičnosti same teorije, ili što već, svejedno.
Zašto o svemu ovome govorim?
Zato jer su pedantnija izvješća s predavanja Boj se bližnjega svog kao samoga sebe spomenula Žižekovo upozorenje da za psihoanalizu nije ključna stvar otkrivanje nesvjesnih seksualnih sadržaja u onome što djeluje kao nešto drugo, naizgled kao lišeno libidalne investicije, već je nasuprot zanimljivo ono što mislimo tijekom samog seksualnog čina, dotično moment kad „ispadnemo" iz seksa**, kad se zapitamo što (tu) uopće radimo, odnosno, ono mjesto na kojem fantazmatska podrška, ili njeno odsustvo, postaju vidljivi.
Čitajući ta pažljiva izvješća prisjetio sam se upozorenja Svetog Grigorija Sinaita: Više svega čuvaj um svoj od svih predstava koje ti se budu javljale za vrijeme molitve! Gospodi pomiluj, ali situacija o kojoj govori Sveti Grigorije na vlas je podudarna onoj o kojoj govori Žižek: nije štos u tome da u Univerzumu shvaćenom kao Rorschachov test svugdje i uvijek vidimo obiteljske komplekse, in ultima linea: sex, nego je zanimljivo ono što mislimo u toku samog seksualnog čina, ili molitve, kad iz njih „ispadnemo“ – fantazma ili prelest***!
Evo što Žižek u tekstu koji sam na Vaseljeni nedavno objavio o fantazmi kaže:
Za Lacana, fantazma nije tek djelo imaginacije koje se suprotstavlja stvarnosti - odnosno, proizvod našeg uma koji zamagljuje naš izravan pristup stvarnosti, našu sposobnost da ‘uviđamo stvari onakve kakve one uistinu jesu’. Glede temeljne opozicije stvarnosti i imaginacije, fantazma nije samo na strani imaginacije: fantazma je prije mali komad imaginacije kojim dobijamo pristup stvarnosti - okvir koji garantira naš pristup stvarnosti, naš ‘osjećaj stvarnosti’ (svaki potres naše temeljne fantazme čini da doživimo ‘gubitak stvarnosti’). Zbog tog razloga, ‘prolazak kroz fantazmu’ nema ama baš ništa sa otrežnjavajućim aktom razgonjenja fantazme koje muti našu čistu percepciju stvarnog stanja stvari, niti sa refleksivnim aktom postizanja kritičke distance spram premišljanja naše mašte (oslobađanje od lažnih praznovjerica, itd.). Paradoksalna poanta je prije da fantazma nastupa (služi kao potpora) upravo u trenutku kada razgraničimo ono što je tek naša imaginacija i onoga što ‘uistinu postoji oko nas’. ‘Prolazak kroz fantazmu’, posve suprotno, uključuje našu prekomjernu identifikaciju sa područjem imaginacije: u njemu, kroz njega, slamamo stege fantazme i ulazimo u zastrašujuću, nasilnu domenu predsintetičke imaginacije, domenu u kojoj disjecta membra plutaju naokolo, još neobjedinjeni i ‘odomaćeni’ intervencijom homogenizirajućeg fantazmatskog okvira.
I dalje, na istom mjestu:
Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi. Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.
Mislim da je ovo odličan uvod u današnju propovijed.
Kad smo ga već spomenuli, dopustimo da je ove nedjelje održi Sveti Grigorije Sinait.
Više svega čuvaj um svoj od svih predstava koje ti se budu javljale za vrijeme molitve. Treba odbaciti svako sanjarenje, jer Sveti Oci nam zapovijedaju da za vrijeme molitve čuvamo um svoj od svega što nije molitva da ne bi samo pali u prelest (obmanu). Moleći se, um se mora nalaziti u stanju potpuno istinitom. Maštanje, ma kako divno i primamljivo ono izgledalo, budući proizvoljna tvorevina samog uma, izvodi um iz stanja božanske istine i uvodi ga u stanje samoobmane i obmane (prelesti). Jedan čovjek, bogomoljac dospio je u velike duhovne nevolje zato što je prakticirao pogrešan način moljenja. Evo u čemu se on sastojao: kada su tog bogomoljca doveli jednom iskusnom starcu, monahu da se ispovjedi, upita ga starac odmah:
Kako se moliš?
- Kad se molim Isusu Kristu, ja zamišljam njega raspetog na križu, ili kao da On stoji na oblaku i sluša moju molitvu. Osim toga, stvaram sebi i druge slike: kad se molim Bogorodici, ili kojem drugom svecu ja zamišljam njihov lik u mašti pa im se obraćam riječima molitve kao da su predmenom.
Eto to je ovaj neiskusni bogomoljac ispovjedio starcu. Za vrijeme molitve treba postupati upravo suprotno: um treba što brižljivije čuvati slobodnim od viđenja. Treba odbacivati sve slike i prilike koje bi se ocrtale u našoj uobrazilji, budući da um u molitvi pretstoji nevidljivome Bogu Kojega nikakva tvarna slika ni materijalno obličje ne može predstaviti.
Viđenja stvorena maštom, ako ih um dopusti sebi u molitvi, postat će neprozirna zavjesa i pregradni zid između uma i Boga. Oni koji u toku svojih molitava nikoga i ništa ne vide - vide Boga Sveti Meletije Ispovjednik. Isto tako osjećanja stvorena uobraziljom mogu biti uzrok pada u obmanu. Ko sam sebi stvara slike Raja, svetaca i anđela, te se uzbuđuje i divi takvoj tvorevini mašte ubrzo će osjetiti neku vrstu naslade u duši i po tijelu. To je posljedica brže cirkulacije krvi koja uzbuđuje čula, djeluje na tijelo i, shodno stvara određeno duševno raspoloženje. Takva naslada je tjelesne, čulne prirode, i onaj koji misli da je to duhovno djelovanje molitve, već se nalazi u samoobmani i prelesti. Za vrijeme tih osjećanja veoma često se javlja smijeh (tj. napad smijeha), visokoumlje i utančana taština. Nasuprot tome pravi plod istinske molitve je plač, skrušenost i sagledavanje svoga ništavila. Svetitelji su imali viđenja istinita, i osjećanja radosti i ushićenja, ali su ona bila duhovne prirode, a ne čulne i maštarske. Svi sveti oci koji su opisivali podvig molitve zabranjuju ne samo stvaranje maštarija po vlastitoj volji nego i suglašavanje volje i osjećanja s maštarijama i priviđenjima koja nam se mogu ukazati neočekivano i nezavisno od naše volje, što se zna dogoditi u molitvenom podvigu, a naročito u bezmoloviju. Sve ovo rečeno predstavlja suštinu Grigorijevog učenja o prelesti(obmani) koje se nalazi u Dobrotoljublju.
- Nipošto ne prihvaćaj - govori prepodobni Grigorije Sinait - ako što ugledaš bilo čulnim očima, bilo umom, bilo van sebe, bilo unutar sebe, pa ma to bio lik Kristov, ili anđelski, ili svetiteljski, ili kakva svijetlost. Budi pažljiv i oprezan - nipošto ne prihvaćaj tu pojavu kao istinitu, ne obraćaj na nju nikakve pažnje niti stupaj u razgovor s njome. Nemoj dozvoliti sebi da povjeruješ čemu bilo, nemoj sa svačim da suosjećaš i da se saglašavaš, nemoj brzo da se povjeravaš viđenju čak i kad bi bilo istinito i dobro. Bolje ostani hladan i tuđ prema viđenju i stalno čuvaj um svoj od slika te vrste. Ne daj mu da iznutra, iz sebe samoga, stvara ikakve slike, niti da ostavi u njemu svoj otisak kakva slika izvana. Ko ugleda nešto mišlju ili čuvstvom, makar to bilo i od Boga, i brzo prihvati viđenje, taj lako pada u prelest(obmanu) ili, u krajnjoj liniji, objelodanjuje svoju sklonost i prijemčivost za prelest(obmanu) jer brzo i lakomisleno usvaja viđenja i javljanja. Početnik je dužan da obrati svu svoju pažnju samo na srdačno djelovanje (a to znači čvrsto vezivati um uz riječi molitve propraćajući to skrušenošću srca) i da jedino to smatra ne obmanjujućim. Drugo pak nešto (kao viđenja i duhovna ushićenja) ne treba da prihvaća dok ne dosegne bestrašće. Bog se ne gnjevi na onoga ko, čuvajući se obmane i s krajnjom obazrivošću pazeći na se, odbaci kakvo od Boga poslano viđenje, ne razmotrivši baš najbrižljivije pojavu. Naprotiv, Bog će takvoga pohvaliti za njegovu blagorazumnost. Za onoga ko se bavi molitvom Isusovom i uopće molitvom potpuna i najbolja zaštita od obmane je onaj vid smirenja što ga zovu plačem. Zatim vježbanje u samoukoravnju, samogrdnji i pamćenju svojih grešnih padova i sapletanja, i najzad - molitva Gospodu o izbavljenju od prelesti (obmane).
________________
* Interpasivnost se javlja kada je subjekt za vrijeme liječenja neobuzdano aktivan, kada pripovjeda priče, uspomene, kuka nad svojom sudbom, optužuje analitičara itd., nastojeći izaći na kraj s traumom ‘što analitičar želi od mene?’, sa slijepom mrljom analitičareve želje, dok analitičar naprosto nazoči pod krinkom tupe inertne prisutnosti. Smisao nije samo u tome da sam ja, pacijent, ugnjavljen i frustriran tajanstvenom šutnjom analitičara, već možda još i više: da sam aktivan upravo kako bih drugog (analitičara) održao nijemim, odnosno, kako se ništa ne bi dogodilo, da on ne bi izgovorio niti riječi (ili izveo neku drugu gestu) koja bi razotkrila ništavnost mog neprestanog brbljanja. Taj primjer jasno pokazuje kako ključna odlika interpasivnosti nije da označava situaciju u kojoj me drugi zamjenjuje, čini nešto za mene, već suprotnu situaciju u kojoj sam ja neprekidno aktivan i održavam svoju aktivnost pasivnošću drugoga. Upravo stoga, ništa manje problematična nije ekvivalentnost između interpasivnosti i nagona: cijela suština suodnosa između pacijenta i analitičara, u kojem je analitičar pasivan za pacijenta, jeste da subjekt-pacijent ostaje u okviru transfernog stava spram analitičara, odnosno, da pacijent ostaje posve sputan stegama (pretpostavljene analitičareve) želje, zamišljen pred enigmom želje drugoga. Tek po završetku analize (okončanjem transfera) neću trebati drugoga da bude pasivan za mene - odnosno, zarad vlastite aktivnosti neću trebati fantazmatsku potporu u sceni u kojoj sam sveden na pasivan objekt.
Žižek, Je li moguće proći kroz fantazmu u cyberspaceu?
** Nedjelja je vrijeme skrušenog priznanja, pa da ispovjedim kako u trenutku "ispadanja" iz seksa ja redovito mislim o Žižekovom pojmu fantazme! Znam da je to pomalo kinky, to naime da mislim upravo na sam uvjet mogućnosti seksualnog užitka, ali za to imam dobro i, izgleda, zdravo psihoanalitičko objašnjenje, štoviše obrazloženje samog oca psihoanalize, dobrog dr.Freuda. Prizovimo kao svjedoka Slavoja, da ne kažete da ja pristrano interpretiram Sigmunda: Zašto uopće sanjamo?, pita se Žižek. Freudov je odgovor varljivo jednostavan: konačna funkcija sna je omogućiti sanjaču da produlji spavanje. To se često tumači vezanjem uz snove koje sanjamo neposredno prije buđenja, kada neko vanjsko uznemirenje (buka) prijeti da nas probudi. U takvoj situaciji spavač brzo zamisli (u modelu sna) situaciju koja uključuje taj izvanjski poticaj i tako uspijeva produljiti san na neko vrijeme; kad izvanjski poticaj postane presnažan, napokon se budi. Ipak, jesu li stvari uistinu tako pravocrtne?
U drugom snu iz “Tumačenje snova”, umorni otac, koji je proveo noć uz lijes svojeg mladog sina, zaspe i sanja kako mu sin prilazi sav u plamenu te mu se obraća riječima: “Oče, zar ne vidiš da gorim?” Ubrzo zatim otac se budi i otkriva da je prevrnuta svijeća zapalila mrtvački pokrov njegova sina - dim koji je osjetio dok je spavao utjelovio se u snu o gorućem sinu kako bi produljio njegovo spavanje. No, je li se otac probudio kad je izvanjski poticaj (dim) postao prejak da bi se mogao zadržati scenarijem unutar sna? Nije li prije obrnuto? Otac je prvo konstruirao san kako bi produljio svoje spavanje, tj. da izbjegne neugodno buđenje; ipak, ono na što je naišao u snu - doslovce, goruće pitanje, grozna Gespenst (utvara) njegova sina kako mu prilazi - bilo je mnogo nepodnošljivije nego izvanjska stvarnost pa se otac probudio i pobjegao u izvanjsku stvarnost - zašto? Da nastavi san, da izbjegne nepodnošljivu traumu svoje osobne krivnje za sinovljevu bolnu smrt.
Eto: fantazma je, naravno, - san: konačna joj je funkcija omogućiti mi infinitezimalno produljenje sexa. Recimo, ja se tako znam satima zamisliti nad tim pojmom, i prije bi djete skinuli s trešnje, nego mene s te teme, da se slikovito izrazim. Jasno, stvar je paradoksalna: fantazma je ono na što mislim kad "ispadnem" iz seksa, a i iz seksa "ispadam" upravo zbog seksa, kužite? Ponajprije dakle konstruiram ono što mi omogućuju da produljim sam čin seksa, no onda me grozna Gespenst fantazme nad kojom sam se zamislio potjera natrag u samu stvarnost toga čina. Zašto? Pa da nastavim fantaziju, izbjegavajući time nepodnošljivu traumu jutarnjeg suočenja sa stvarnošću objekta moje žudnje, zbilja mračnog predmeta želja. Zamršeno? Nimalo! Probajte jednom sami.
*** Prelest je ono što omogućuje molitvu, da poentiram za one sporije među nama.
Što bi sad to značilo da je fantazma pretpostavka molitve, ostavit ću jednoj budućoj teologiji.
Sveti Ignjatije Brjančaninov
O PRELASTI
Učenik - Izloži točno i podrobno pojam prelasti. Šta je to prelast?
Starac - Prelast je ozlijeđenost prirode ljudske lažju. Prelast je stanje sviju ljudi, bez izuzetka, izazvano padom praotaca naših. Svi smo mi u prelasti (Početak Treće besjede Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova. Izdanje Optinskog manastira, 1852.). Poznavanje toga predstavlja najbolju predohranu od prelasti. Najveća je prelast držati sebe za slobodnog od prelasti. Svi smo mi prevareni, svi smo prelašćeni, svi se nalazimo u stanju obmanutosti, i potrebujemo oslobođenje istinom. Istina je Gospod naš Isus Kristos (Iv. 8, 32; 14, 6). Prihvatimo ovu Istinu vjerom u Nju; zavapimo u molitvi toj Istini, i Ona će nas izvući iz bezdana samoprelašćenosti i prelašćenosti od demona. Žalosno je stanje naše! Ono je - tamnica iz koje se molimo da bude izbavljena duša naša, da se proslavi ime Gospodnje (Ps. 44, 7). To je stanje ona zemlja mračna u koju je neprijatelj, pozavidjevši nam i počevši nas goniti, strovalio život naš (Ps. 143, 3). Ono je "tjelesno mudrovanje" (Rim. 8, 6) i "lažno nazvano znanje" (1. Tim. 6, 20), i njime je zaražen sav svijet, koji ne priznaje bolest svoju, no je proglašava za pucanje od zdravlja. Ono je "tijelo i krv", koji "ne mogu naslijediti Carstva Božjega" (1. Kor. 15, 50). Ono je vječna smrt, koju iscjeljuje i uništava Gospod Isus, "uskrsnuće i život" (Iv. 11, 25). Takvo je stanje naše. Sagledavanje njegovo predstavlja novi povod za plač. Zavapimo s plačem Gospodu Isusu da nas izvede iz tamnice, izvuče iz bezdana zemaljskih, istrgne iz čeljusti smrti. "Gospod nas Isus Kristos", kazuje prepodobni Simeon Novi Bogoslov, sišao je k nama upravo stoga što je zaželio da nas "otrgne iz zarobljeništva i iz najgore prelašćenosti" (Početak Treće besjede).
Učenik - Ovo tumačenje nedovoljno je pristupačno mojim predstavama: potrebno mi je jednostavnije objašnjenje, bliže mome poimanju.
Starac - Kao sredstvo za odvođenje roda ljudskoga u propast pali anđeo upotrijebio je laž (1. Mojs. 3, 13). Iz toga razloga Gospod je nazvao đavola lažom, ocem laži i čovjekoubicom od iskoni (Iv. 8, 44). Predstave o laži Gospod je tijesno povezivao sa predstavom o čovjekoubistvu, jer je ovo potonje neizostavna posljedica prvog. Riječju "od iskoni" ukazuje se na to da je od samog početka laž poslužila đavolu kao oruđe za čovjekoubistvo, i stalno mu služi kao oruđe čovjekoubistva, upropaštenja čovjeka. Početak svih zala je lažna misao! Izvorište samoprelašćivanja i demonske prelasti je lažna misao! Posredstvom laži đavo je vječnom smrću porazio čovječanstvo u samom korijenu njegovom, u praocima. Praoci naši prelastiše se, odnosno priznaše laž za istinu, ozlijediše sebe ne iscjeljivo smrtonosnim grijehom, što je posvjedočila i pramajka naša. "Zmija me prevari", kaza, "te jedoh" (1. Mojs. 3, 13). Od toga doba priroda naša, zatrovana otrovom zla, i voljno i nevoljno stremi ka zlu, koje se i nasladom izopačenoj volji, i izopačenom razumu, i izopačenom srdačnom osjećanju prikazuje kao dobro. Voljno - zato što u nama još postoji ostatak slobode u izboru dobra i zla. Nevoljno - iz razloga što taj ostatak slobode ne djeluje kao potpuna sloboda; on djeluje pod neotuđivim utjecajem ozlijeđenosti grijehom. Mi se rađamo kao takvi; mi ne možemo da ne budemo takvi; i zato se svi mi, bez ikakvog izuzetka, nalazimo u stanju samoprelašćenosti i demonske prelasti. Iz ovakvog pogleda na stanje ljudi u odnosu na dobro i zlo, na stanje koje je neminovno svojstveno svakome čovjeku, proizlazi sljedeće određenje prelasti, koje je objašnjava na potpuno zadovoljavajući način: prelast je usvajanje laži prihvaćene kao istina. Prelast najprije djeluje na način mišljenja; kada bude prihvaćena i kada izopači način mišljenja, ona se bez odlaganja prenosi na srce i izopačuje srdačna osjećanja; kada ovlada suštinom čovjekovom, ona se razliva na čitavu djelatnost njegovu, otrov svoj ostavljajući i na samom tijelu, koje je Tvorac neraskidivo povezao sa dušom. Stanje prelasti je stanje pogibli ili vječne smrti.
Od doba pada čovjekovog đavo je zadobio stalno slobodni pristup njemu (citat iz Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, u Slovu Nikifora Monahujućeg, Dobrotoljublje, dio II. - Prepodobni Makarije Veliki, Slovo 7, gl. 2). Đavo ima pravo na taj pristup: njegovoj se vlasti, naime, pokoravanjem njemu, čovjek voljno potčinio, odbacivši pokornost Bogu. Bog je iskupio čovjeka. Iskupljenom čovjeku dana je sloboda da se pokorava ili Bogu, ili đavolu, a kako bi se ta sloboda izrazila bez prinude, đavolu je ostavljen pristup čovjeku. Veoma je prirodno to što đavo ulaže sve napore da čovjeka zadrži u prijašnjem odnosu prema sebi, ili da ga čak dovede do još veće porobljenosti. Radi toga on koristi svoje nekadašnje i svagdašnje oružje - laž. On nastoji da nas prelasti i da nas obmane, oslanjajući se na naše stanje samoprelašćenosti; on uskovitlava naše strasti, te bolesne težnje; njihove pogubne zahtjeve on zaodijeva u privlačnu vanjštinu, starajući se da nas privoli da udovoljavamo strastima. Onaj tko je vjeran Riječi Božjoj ne dopušta sebi ovakvo udovoljavanje, nego obuzdava strasti, odbija napadaje neprijatelja (Jak. 4, 7); djelujući pod rukovodstvom Evanđelja protiv vlastitog samoprelašćivanja, kroteći strasti i time postepeno poništavajući utjecaj palih duhova na sebe, on polagano izlazi iz stanja prelasti u oblast istine i slobode (Iv. 8, 32), čija punoća se zadobiva osjenjenjem blagodati Božje. Onaj tko nije vjeran učenju Kristovom, tko slijedi vlastitu volju i razum, podčinjava se neprijatelju, gubi ostatak svoje slobode i postaje potpuno podčinjen đavolu. Stanje ljudi u demonskoj prelašćenosti biva veoma raznovrsno, shodno onoj strasti kojom je čovjek prelašćen i porobljen, i u skladu sa mjerom u kojoj je čovjek rob strasti. Ali svi koji su upali u prelast demonsku, odnosno koji su kroz napredovanje vlastitog samoprelašćivanja stupili u općenje sa đavolom i u ropstvo njegovo, u prelasti prebivaju i kao takvi jesu hramovi i oruđa demona, žrtve vječne smrti, življenja u tamnicama paklenim.
O PRELASTI
Učenik - Izloži točno i podrobno pojam prelasti. Šta je to prelast?
Starac - Prelast je ozlijeđenost prirode ljudske lažju. Prelast je stanje sviju ljudi, bez izuzetka, izazvano padom praotaca naših. Svi smo mi u prelasti (Početak Treće besjede Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova. Izdanje Optinskog manastira, 1852.). Poznavanje toga predstavlja najbolju predohranu od prelasti. Najveća je prelast držati sebe za slobodnog od prelasti. Svi smo mi prevareni, svi smo prelašćeni, svi se nalazimo u stanju obmanutosti, i potrebujemo oslobođenje istinom. Istina je Gospod naš Isus Kristos (Iv. 8, 32; 14, 6). Prihvatimo ovu Istinu vjerom u Nju; zavapimo u molitvi toj Istini, i Ona će nas izvući iz bezdana samoprelašćenosti i prelašćenosti od demona. Žalosno je stanje naše! Ono je - tamnica iz koje se molimo da bude izbavljena duša naša, da se proslavi ime Gospodnje (Ps. 44, 7). To je stanje ona zemlja mračna u koju je neprijatelj, pozavidjevši nam i počevši nas goniti, strovalio život naš (Ps. 143, 3). Ono je "tjelesno mudrovanje" (Rim. 8, 6) i "lažno nazvano znanje" (1. Tim. 6, 20), i njime je zaražen sav svijet, koji ne priznaje bolest svoju, no je proglašava za pucanje od zdravlja. Ono je "tijelo i krv", koji "ne mogu naslijediti Carstva Božjega" (1. Kor. 15, 50). Ono je vječna smrt, koju iscjeljuje i uništava Gospod Isus, "uskrsnuće i život" (Iv. 11, 25). Takvo je stanje naše. Sagledavanje njegovo predstavlja novi povod za plač. Zavapimo s plačem Gospodu Isusu da nas izvede iz tamnice, izvuče iz bezdana zemaljskih, istrgne iz čeljusti smrti. "Gospod nas Isus Kristos", kazuje prepodobni Simeon Novi Bogoslov, sišao je k nama upravo stoga što je zaželio da nas "otrgne iz zarobljeništva i iz najgore prelašćenosti" (Početak Treće besjede).
Učenik - Ovo tumačenje nedovoljno je pristupačno mojim predstavama: potrebno mi je jednostavnije objašnjenje, bliže mome poimanju.
Starac - Kao sredstvo za odvođenje roda ljudskoga u propast pali anđeo upotrijebio je laž (1. Mojs. 3, 13). Iz toga razloga Gospod je nazvao đavola lažom, ocem laži i čovjekoubicom od iskoni (Iv. 8, 44). Predstave o laži Gospod je tijesno povezivao sa predstavom o čovjekoubistvu, jer je ovo potonje neizostavna posljedica prvog. Riječju "od iskoni" ukazuje se na to da je od samog početka laž poslužila đavolu kao oruđe za čovjekoubistvo, i stalno mu služi kao oruđe čovjekoubistva, upropaštenja čovjeka. Početak svih zala je lažna misao! Izvorište samoprelašćivanja i demonske prelasti je lažna misao! Posredstvom laži đavo je vječnom smrću porazio čovječanstvo u samom korijenu njegovom, u praocima. Praoci naši prelastiše se, odnosno priznaše laž za istinu, ozlijediše sebe ne iscjeljivo smrtonosnim grijehom, što je posvjedočila i pramajka naša. "Zmija me prevari", kaza, "te jedoh" (1. Mojs. 3, 13). Od toga doba priroda naša, zatrovana otrovom zla, i voljno i nevoljno stremi ka zlu, koje se i nasladom izopačenoj volji, i izopačenom razumu, i izopačenom srdačnom osjećanju prikazuje kao dobro. Voljno - zato što u nama još postoji ostatak slobode u izboru dobra i zla. Nevoljno - iz razloga što taj ostatak slobode ne djeluje kao potpuna sloboda; on djeluje pod neotuđivim utjecajem ozlijeđenosti grijehom. Mi se rađamo kao takvi; mi ne možemo da ne budemo takvi; i zato se svi mi, bez ikakvog izuzetka, nalazimo u stanju samoprelašćenosti i demonske prelasti. Iz ovakvog pogleda na stanje ljudi u odnosu na dobro i zlo, na stanje koje je neminovno svojstveno svakome čovjeku, proizlazi sljedeće određenje prelasti, koje je objašnjava na potpuno zadovoljavajući način: prelast je usvajanje laži prihvaćene kao istina. Prelast najprije djeluje na način mišljenja; kada bude prihvaćena i kada izopači način mišljenja, ona se bez odlaganja prenosi na srce i izopačuje srdačna osjećanja; kada ovlada suštinom čovjekovom, ona se razliva na čitavu djelatnost njegovu, otrov svoj ostavljajući i na samom tijelu, koje je Tvorac neraskidivo povezao sa dušom. Stanje prelasti je stanje pogibli ili vječne smrti.
Od doba pada čovjekovog đavo je zadobio stalno slobodni pristup njemu (citat iz Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, u Slovu Nikifora Monahujućeg, Dobrotoljublje, dio II. - Prepodobni Makarije Veliki, Slovo 7, gl. 2). Đavo ima pravo na taj pristup: njegovoj se vlasti, naime, pokoravanjem njemu, čovjek voljno potčinio, odbacivši pokornost Bogu. Bog je iskupio čovjeka. Iskupljenom čovjeku dana je sloboda da se pokorava ili Bogu, ili đavolu, a kako bi se ta sloboda izrazila bez prinude, đavolu je ostavljen pristup čovjeku. Veoma je prirodno to što đavo ulaže sve napore da čovjeka zadrži u prijašnjem odnosu prema sebi, ili da ga čak dovede do još veće porobljenosti. Radi toga on koristi svoje nekadašnje i svagdašnje oružje - laž. On nastoji da nas prelasti i da nas obmane, oslanjajući se na naše stanje samoprelašćenosti; on uskovitlava naše strasti, te bolesne težnje; njihove pogubne zahtjeve on zaodijeva u privlačnu vanjštinu, starajući se da nas privoli da udovoljavamo strastima. Onaj tko je vjeran Riječi Božjoj ne dopušta sebi ovakvo udovoljavanje, nego obuzdava strasti, odbija napadaje neprijatelja (Jak. 4, 7); djelujući pod rukovodstvom Evanđelja protiv vlastitog samoprelašćivanja, kroteći strasti i time postepeno poništavajući utjecaj palih duhova na sebe, on polagano izlazi iz stanja prelasti u oblast istine i slobode (Iv. 8, 32), čija punoća se zadobiva osjenjenjem blagodati Božje. Onaj tko nije vjeran učenju Kristovom, tko slijedi vlastitu volju i razum, podčinjava se neprijatelju, gubi ostatak svoje slobode i postaje potpuno podčinjen đavolu. Stanje ljudi u demonskoj prelašćenosti biva veoma raznovrsno, shodno onoj strasti kojom je čovjek prelašćen i porobljen, i u skladu sa mjerom u kojoj je čovjek rob strasti. Ali svi koji su upali u prelast demonsku, odnosno koji su kroz napredovanje vlastitog samoprelašćivanja stupili u općenje sa đavolom i u ropstvo njegovo, u prelasti prebivaju i kao takvi jesu hramovi i oruđa demona, žrtve vječne smrti, življenja u tamnicama paklenim.
Post je objavljen 15.06.2008. u 03:47 sati.