Kako sve uvijek ispadne nekako neočekivano. Stajao sam ispod zvjezdanog neba očekujući čaroliju, a sve što sam dobio bio je mrak...
I bilo mi je teško ostati sa spoznajom da padam i kada se želim dizati, da sam uvijek na pola puta i da nikad ne mogu napraviti korak koji donosi odmor duši koja je stara.
I gdje da nađem svoju mudrost, gdje da počnem tražiti kada uvijek razočaram sam sebe?
Tražim nešto što nije moguće naći. Tražim sebe, a sebe sam negdje na putu izgubio. I onda se povlačim, pa ispada da mi nije stalo do ljudi. A stalo mi je, mnogo, posebno do onih anđela koje mogu nazivati svojim prijateljima. Nije lako izgubiti svoju nit vodilju...
Sjedim i osjećam prazninu... Prazninu koja ne obećava ništa, a koja mnogo uzima... Ali duša je opet u Božjim rukama. Samo tamo ona preživljava...
Post je objavljen 14.06.2008. u 20:11 sati.