..:::na prozor mi kiša udara..ostavlja trage...kao da hoće probiti u ovu sjetnu sobu..nedam se smesti..daleko od kuće sam,i razmišljam..eh da mi je....negdje se odvesti..pobjeći od sebe...pobjeći od ovog grada....od ljudi što me nakon svake pogreške pitaju: A šta ćeš sada??..
znam da njih uopće nije malo...al šta ih briga..pa nije im ni stalo....Živim na koncu...srce mi ovisi o sitnom novcu....pogledam na mobitel,,zove mama..u grudima mi se steglo kad me pitala:Jesi sama???.....I pričam sa njom da ne skonta ništa...eh da mi je sada u njenom zagrljaju pronaći skloništa...i pitala me ona...jeli sve u redu....ali mjenjam temu i govorim da moram ići..eh Bože...osjećam to..nesreća će me stići.....Pišem poruku na papirić i ostavljam na stolu,za nekog..iako znam da ovdje nema nikog..gdje su sada prijatelji da im kažem....Ostajem bez srca prijatelji...dali itko mari???...ovaj rak prijatelji..on mi dušu kvari!!!!:::....
et...toliko neznam šta ću sama sa sobom pa pišem pjesme....malo umjetničkog duha..he he...volim vas..čuvajte se...cmokić
..::postoji plan..da je anđeli ukradu, il bar na čas da je vrate među njih,jer nekad nebo pravi veliku baladu,i traži rimu za glavni stih...
Post je objavljen 14.06.2008. u 18:33 sati.