Za kraj, a toplo se nadam da je kraj jako blizu, evo još par slika Dohe i okolice. Prva ruta nas je odvela prema diplomatskoj četvrti, na sjevernoj strani Dohe. Corniche, ili riva dolazi sve do ovdje i prestaje kod novoizgrađenog 4 Seasons hotela.
Corniche je ukrašen palmama i travom i izgleda sasvim zgodno, na slikama. Na samom Cornicheu, u trenutku kada je oko 45 C i relativno velika vlaga može biti dosta nezgodno. Do tu smo došli taksijem a dalje smo se Jakša i ja uputili pješice kako bi pogledali ono što bi trebao biti Downtown Dohe.
Qatar se trudi prikazati svijetu kao moderna i razvijena zemlja s jednim od najviših BDP-a pa je navodno vrlo jednostavno doći do zemlje u ovom dijelu grada i početi graditi, ali se mora graditi samo najveće i najljepše.
Ako vam se ovaj neboder čini velikim evo informacije da će jednom kada bude izgrađen Dubai Tower, taman pored ovog nebodera, biti dva puta viši sa nešto više od 90 katova.
Cijeli Qatar izgleda kao jedno veliko gradilište, a najviše se to vidi u ovom dijelu grada u kojem vjerojatno niti jedna zgrada nije još u potpunosti završena. Nakon otprilike sata šetnje bilo nam je već dosta nebodera i zgradurina, pa smo ušli u najveći shopping u Dohi i kupili par sitnica. Ja sam mislio kupiti predleću za Olya nakon što mi je Marina prije par tjedana objasnila ćemu to uopće služi ali ... u Qataru NEMA dućana s digitalnim aparatima. Najbolji izbor su imali u Carrefouru a i tu je bilo samo par Nikona a ostalo samo smeće. Jednostavno, ovdje se ljudi ne vole slikati niti cijene kad njih netko slika. A ako se oni i odluče da bi nešto trebalo slikati onda koriste mobitele.
Zato u centru ima hrpa dućana ženske odjeće koji su nas svi od reda privukli bogatstvom boja. NOT!
U dva najveća shopping centra u Dohi, City Center i Villaggio, prakticira se i prastara katarska vještina balansiranja na ledu, ili stajanja i pričanja na ledu. Kako god, to nije bilo klizanje. Bilo je tu još svačega ali kao i inače u cijeloj ovoj državi bilo mi je malo nezgodon fotkati da ne bi izletili van prije nego smo mislili. A onda smo se poželili pravog domaćeg ugođaja.
Otišli smo do tržnice deva, da vidimo što ima u ponudi. Tržnica je otvorena svaki dan a među ograđenim devama vozaju se Land Cruiseri. Vozači tu i tamo stanu otvore prozor i prozbore koju s prodavačima. Zanima me jedino kad ju kupe kako ju odnesu doma. Na krovu?
Na tržnici deva cijene su pristupačne, čak i za nas balkance, ali ovdje se prodaju samo deve za jelo, kao jednodnevni pilići kod nas. One prave deve, koje vrijede stotine tisuća kuna, prodaju se negdje drugje, i one se koriste za utrke.
Zatim smo skoknuli do Aspire sportskog centra. To je centar koji trenutno reklamira Pele na svim većim kabelskim programima, kao ono, oni omogućuju mladima da postanu vrhunski sportaši i ta sranja. Bio je naravno petak kada smo došli tamo i osim nas nije bilo žive duše. Svi sadržaji su bili zaključani. Hm? Potemkinova sela? A ono što se čini kao trava na slici je zaista trava, umjetna trava. No iako nismo ništa mogli vidjeti iznutra vjerovati ćemo reklamama na kojima kažu da se tu nalazi dvorana za atletiku i 10-ak igrališta za nogomet i ostale sportove i naravno stadion. Sve to je bilo napravljeno za 15. Azijske igre 2006. Qatar se naravno potrudio i napravio sportski centar najbolji na svijetu. Šteta što ga ne koriste. Ovdje je politika gradnje najvećih i najljepših stvari na svijetu pa se tako trenutno radi najveći aerodrom na svijetu a uskoro počinje i izgradnja najveće tvornice aluminija na svijetu za koju je potrebno napraviti naravno trafo stanicu za koju ni se sumnjam da će biti najveća i najljepša i .... Pitao ja našeg vozača da li je Qataru zaista potreban najveći aerodrom na svijetu. I nakon dužeg razmišljanja od par mili sekundi vozač je odgovorio:"Pa naravno da je!" Više nisam imao pitanja.
I tako nakon razgledanja sportskih terena uđemo u Villaggio a kad tamo Venecija. Lijepša i veća nego u Italiji, naravno. S većim, lijepšim i bržim gondolama i još k tome na električni pogon.
I tako skoro da smo pomislili da smo 300 km od kuće a onda smo ugledali ninđu, i još jednu ...
A onda smo na brzinu došli do Milana. Jedino što razbija iluziju Italije su tipovi u bijelim košuljma do poda i ninđa. Dosta je šopinga. Najveći gušt mi bio sjesti u neki od kafića i popiti kavu, iako nije da je baš bila neke kvalitete ali zato čovjek uživa u pogledu na lokane zakošuljane mome kako razvaljeni sjede i ćakulaju. Nisam slikao. Pogodite zašto?
Za kraj par slika van Dohe. Ova bodljikava žica se nalazi na vrhu ograde visine preko 2 metra. Samo je napuhalo malo pijeska pa sama ograda gubi smisao.
A ovako izgleda cesta. Jako me podsjeća kod nas kad zapada snijeg pa iziđu ralice na cestu.
Slike naravno nisu baš nešto ali u tom dijelu zbog tko zna kojih razloga nije dopušteno slikanje. Eto toliko za sada. Ako akcija moje evakuacije iz ove prekrasne države uspije večeras, onda možda uskoro stavim i post o tome. A ako ne... možda bude još svježih slika Dohe.
