Marketing
Grich Witch
"Jadran-film" doskora započinje mega-projekt: Vinko Grubišić ekranizira Zagorkinu Gričku vješticu*
Ilustracije: Igor CC Kelčec
Legenda
This is the West, sir. When the legend becomes fact, print the legend.
28. rujna Anno Domini 1620, na Dan Sv.Vjenceslava, zaštitnika Češke i Praga, proizvođača piva i vina, egzekutor je upriličio territio verbalis, suočivši Katarinu Kepler s instrumentima torture: imamo tu compressio pollicum, znači škripac za palce: palci se postave između dvije željezne pločice spojene vijcima, a kad se vijci stežu, posebni šiljci probadaju prste, gubi se puno krvi, a na kraju se smrskaju i kosti; potom, tu je litigatura manuum, kotač za rastezanje: žrtvi se ruke vežu iza leđa i preko kotača vuku prema gore, dok su noge vezane utegom, pa tako sprječavaju da tijelo prati tu putanju - u najboljem se slučaju tek iščaše ramena, i stoga je ta sprava toliko omiljena i često korištena; onda, positia est ad equuleum - drveni konj na četiri noge, a umjesto sedla drvena piramida, scamnum ad equuleum, na kojoj optužena sjedi, s utezima na nogama; konačno, ocrea hispanica, španjolska čizma: sprava za stiskanje potkoljenice dok se kosti ne zdrobe…
Suočena s metodološkim instrumentarijem koji je jamčio da su točne i nepobitne istine istražene clare et distincte, Katarina Kepler, majka čuvenog astronoma Johannesa Keplera, unatoč sinovljevoj reputaciji i statusu na najvišim feudalnim adresama, nije zlorabila njegove društvene veze i utjecaj: prkoseći svim molbama i preklinjanjima, Katarina Kepler tvrdokorno je ustrajala u svojoj tvrdnji da je - vještica!
Povijesna predaja doduše tvrdi suprotno: izvornu optužbu iz 1615. godine, krivokletnice Ursule Reingold, žene u financijskom prijeporu s Keplerovim bratom Cristophom, kojom je Katarina Kepler optužena da je dotičnu unesrećila činima navukavši na nju bolest, šest su godina kasnije odbacili, ali, connoisseuri tvrde da je unatoč naklonosti Svetog Rimskog Cara Rudolfa II, čijom je dobrotom Kepler na dvoru zamijenio Tycha Brachea, Keplerova majka do kraja života sebe shvaćala kao vješticu.
Croatia Rediviva
Ako ispliva, vještica je, ako potone, nevina je.
Uz osobno pismo tadašnje carice Marije Terezije banu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije grofu Franji Nadasdyju, početkom lipnja, u razbludno vrijeme čaja 1758., zapovjeđeno je da se 'žurno u Beč dovede vještica Herucina Magda Logomer'. U tom nesvakidašnjem pismu carica donosi jednu od dalekosežnih odluka u skladu s kojom će procesi protiv vještica u cijelom carstvu biti svedeni na najmanju moguću mjeru. Vještica Herucina je, izmučena i iscrpljena, po dolasku u Beč smještena u kliniku te 'predana na proučavanje glasovitom liječniku Van Swietenu', inače profesoru s bečkoga Medicinskog fakulteta i osobi od najvećega povjerenja carice Terezije. Swietenu je, naravno, dugo trebalo da Herucinu izliječi od posljedica tortura koje je preživjela, pa je u opširnom izvješću carici oštro osudio barbarsko mučenje i iznio analizu »besmislica i gluposti sudova u Hrvatskoj«. Caricu je zamolio za blagost. Herucina je potom puštena, a banu je upućeno pismo kojim se naređuje da se Herucini omogući »siguran put do kuće i miran boravak«. Nakon ovog povijesnog događaja procesi protiv »copernica« i njihov progon u tadašnjoj Hrvatskoj jednostavno su odumrli, a da zapravo nikada i nisu bili formalno-pravno ukinuti. Upravo ovaj događaj nadahnuo je novinarku i književnicu Mariju Jurić Zagorku za roman »Grička vještica«: lik je Herucine poslužio kao model za lik Kontese Nere.
Nesretna Križevčanka, Herucina Magda Logomer, posljednja je suđena vještica u Hrvatskoj.
U tome se i sastoji neobična aktualnost „Gričke vještice“: Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture ostatak je habsburškog projekta prosvjetiteljske države (vidi: Hribar), i Hrvatska je u tom smislu infrastrukturno intaktna: marijaterezijanskom urbarijalnom regulacijom, podjednakom besmislenošću i glupošću svojih sudova, kao i progonom Vještica iz Rija, koje su u nedostatku pravne države (vidi: Van Swieten) izbjegle juridičko sankcioniranje, ako već ne territio realis, stvarnu torturu.
Malo se toga mijenja u ovoj plebejskoj statici diluvijalne Panonije, gdje je vjekovima nešto mutno u nama.
Grich Witch: Zagorka ili Nera?
formula za let: ''Ni o drvo ni o kamen već gdje su ostale''
Budimo pošteni: pišući o Neri, Zagorka je pisala o sebi. O Ženi.
Dobro, pa onda: Tko je Nera?
Prostodušno kazano, Nera je unuka grofice Suzane Ratkay odgajana „…na čistoći zraka da ti bude duša i tijelo jako..., zato sam te naučila da se ne bojiš noću, da se ne plašiš ni živih ni mrtvih. Zato sam ti dala, umjesto društvenih propisa, slobodu da izoštriš svoj um, mjesto igračke uzde divljeg konja, mjesto lutke pištolj...”. Neru, da budemo odmah na čistu, krase osobine koje više priliče kakvom muškarcu.
"Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Loydu. Politički izvjestitelj ovoga lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radje iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, vi ste muž na mjestu.“, glasio je Supilov kompliment, Zagorki možda najdraža pohvala u životu.
Sad je već očitije gdje su u svemu tome vještice.
Piše Zagorka: „Godine 1891. zagorski dvorac Šanjugovo. Gospodin kotarski predstojnik sjedi u naslonjaču. Pred njim stojim u sedamnaestoj godini kao okrivljenik i slušam njegov ukor (...) Pronašli smo da je tvoja školska torba bila spilja urotnika u kojoj su se održavali tajni sastanci tvojih revolverskih misli protiv vlade i vlastelinstva. Roditelji su pogriješili što su te od djetinjstva prepustili seoskoj družini na dvoru gdje si disala njihovim duhom pa te ni materinski odgoj u samostanu nije popravio. Evo, danas, tu na stolu leži corpus delicti: prvi broj omladinskog lista „Zagorsko proljeće“ (...) Zabranio sam ga, a ti slušaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luđačke muške glave, a ženi je određen život pokornosti i nježnosti. Vraćam ti taj tvoj mali notes što smo ga našli skrivenog u kaminu da bi te jednom podsjetio na dane kad si počinjala sudbonosne atentate. Neka te tvoj notes odvraća da ti, žena, ikada pokušaš pisati i da proslijediš ovakvo sramotno revolversko mišljenje jer ćeš onda učiniti najveći atentat na svoj život."
Zato su dakle Zagorku proganjale vještice i njihov progon.
„Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. Ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena."
Grich Witch Project
Bilo je to godine, devetsto i neke, kad su našu Hrvatsku, stigle nesreće…
Kad se 1918. u Budimpešti održavao svjetski kongres za žensko pravo glasa, Zagorka je umjesto na nj otišla na slavenski kongres u Prag, upozoravajući da, jednako kao žene, tako ni Hrvatska nema suverenitet.
Zagorka je u tom smislu naročita vještica: štriga pod patronatom biskupa.
Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom XX. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, naime, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane.
„Grička vještica“ je gotski roman: tajne Krvavog mosta, tajni prolazi, dvorci, sjenoviti samostani, podzemni hodnici Griča;„Grička vještica“ je sentimentalni roman: Svatovi Gričke vještice! šapuću ljudi... Gle, to je ona!... Oko pepeljaste bujne kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena...;„Grička vještica“ je pustolovni roman: U očima Gričana u isti tren pojavila se slika kada je Neru ugrabio Siniša preodjeven u vraga:„...Tko zna je li to bio on, ili možda ipak vrag?...”; „Grička vještica“ je kriinalistički roman: Ti si me varala, ti si mi lagala! Zbog tebe sam toliko trpio, zbog tebe dadoh ubiti gvardijana Antonija, zbog tebe sam ubio četvoricu velikaša... Beata, to mi moraš platiti, prokletnice!...; „Grička vještica“ je povijesni roman: Zar je naša kraljica – Krajačić na prijestolju?...
Ali, „Grička vještica“ je i politički roman, roman-projekt: jezikom trivijalne literature, Zagorka je javnost učila hrvatskom jeziku, nacionalno je osvješćujući.
„Studenti, predvođeni Stjepanom Radićem, prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu, javno su spalili mađarsku zastavu. Zagorka je iz novina saznala za zbivanja u Zagrebu pa je u zanosu napisala «hvalospjev toj mladeži» među kojom bi se itekako i sama rado našla. Uskoro je bilo zatraženo da za budimpeštanske novine napiše članak u kojem će najoštrije osuditi taj hrvatski politički incident. Ona je odbila a suprug je zaprijetio ponovnim zatvaranjem u umobolnicu pa je bila prisiljena pobjeći u Hrvatsku. Preodjevena u sluškinjinu odjeću kao većina njezinih kasnijih literarnih protagonistica, pobjegla je u slobodu, izabravši vlastitu neovisnost. Tako se revolucionarni politički događaj podudario s njezinom osobnom revolucijom. 'Osobno je političko', postat će tek desetljećima kasnije revolucionarna krilatica feminizma drugoga vala.“
Epilog
Ako malo istražimo, tada otkrivamo da su sva kraljevstva na zemlji uništile žene...
James Sprenger i Heinrich Kramer, Malleus Maleficarum
"Velika je šteta što danas više nema opsjednutih, ni vrača, ni astrologije, ni duhova. Ne može se ni zamisliti što su sve značile te stvari kao utočište prije sto godina. Tada je cijelo plemstvo živjelo u svojim zamkovima. Zimske večeri su duge, pa bi bili umrli od dosade da nije bilo tih plemenitih zabava... Svako selo je imalo svog vješca ili vješticu, svaki je princ imao svog astrologa; sve su dame tražile da im se proriče sudbina; opsjednuti su lutali poljima; pitalo se tko je vidio Đavola ili tko ga treba vidjeti; a sve je to bio predmet neiscrpnih razgovora koji su pažnju održavali u stanju napetosti. Danas se igra dosadnih karata i mnogo se izgubilo time što se izašlo iz zablude."
Voltaire, u svom "Filozofskom rječniku" iz 1821.
____________________
* "Grička vještica", prvo je ekranizirano hrvatsko književno djelo, ali film iz 1920. nije sačuvan.
Trag (vašara) na (glavnom) trgu
Žarko Puhovski
Glavni je trg tradicionalno posebice izloženi materijalni trag kulturnoga, političkog, socijalnog života grada (zaduženi će ga stihoklepci olako zvati “dušom”). U svakome slučaju, riječ je o odlikovanome izlogu urbane egzistencije, pa je njegov izgled uvijek podobna tema rasprava i osporavanja – najčešće s pojednostavnjenom estetičkom argumentacijskom strategijom (iza koje, dakako, neprestance izviruju političke ili svjetonazorske opcije).
U Zagrebu se – ne posve specifično, no specifično zaoštreno – ovakva diskusija oduvijek vodila sapeta u svojevrsnome sandwichu, između (nerijetko posve oponašalačke) težnje da se bude što je moguće sličniji “svijetu” (danas, valjda, “Europi”) i (jednako tako nerijetko posve ksenofobične) težnje da se bude što je moguće različitiji od (bliže i dalje) okoline grada. Zagreb je, dakako, živio s ljudima iz Zagorja i Slovenije, Slavonije i Dalmacije (pa “čak” i iz Hercegovine), no, ipak, “prišleki” su, svagda iznova stavljani na integracijsku kušnju.
Integracije je, pak, širila i njihov utjecaj na gradsku tradiciju, osvježavajući ju – s različitim posljedicama. Okrenutost velikim uzorima (od Beča do New Yorka) trebala je pritom spasiti iznimnu, civilizacijsku ulogu metropole. Uza svu tradicionalnu umišljenost, bolji su među “purgerima” oduvijek imali samo jednu ozbiljnu prednost pred “prišlekima”, svijest o tomu da ni Zagreb (koji su došljaci kanili osvajati) nije po sebi “bogzna kaj”.
Svi su se ti tradicionalni (i tradicionalno uglavnom nenasilni) sukobi zrcalili ponajprije na glavnome trgu. Na njemu su se desetljećima skupljali došljaci, sabijeni u nepisano, ali precizno određene dijelove plohe trga, no krajem šezdesetih radikalna je modernizacija promijenila lik Trga. Početkom devedesetih godina plebiscitarno je zazvana re-tradicionalizacija – naravno u kičastoj varijanti koja je bana-jahača okrenula na jug namjesto na sjever, jer se novo vodstvo nije usuđivalo priznati tradicionalnu okrenutost “proti Mađarom” (lakše ju se bilo usmjeriti protiv hajdukovaca).
I na to su se navikli pitomi građani zagrepčanski. A posljednjih se mjeseci sve više navikavaju na to da “Trgač” pred njihovim očima zapravo prestaje postojati. Posve fizički, kretanje je trgom sve teže, jer je njegova površina sve češće zauzeta reklamnim građevinama (od patuljastih nogometnih igrališta, do malih, ali veoma glasnih, pozornica s kojih rutinirano promukli voditelji nešto “animiraju”). Dapače, ovih je dana na Trgu održan i (drugorazredni) šakački dvoboj, a svaku drugu subotu pretvaraju ga i u “plac” (pod firmom “Markova sajma” krčme se kičaste inačice “slavnoga hrvatskog nasljeđa”).
Ne treba poznavati odveć povijesne sociologije kako bi se razumjelo da je sajam na glavnome trgu označnica grada koji je – još – bez građana (u suvremenome smislu riječi), grada kojim autoritarno vladaju grofovi i cehovi, žandarmi i načelnici, Zagorkina Zagreba. Ukoliko bi ovaj današnji trebao biti drukčiji, valjalo bi to moći pokazati i na njegovu glavnome trgu. To se ne čini koncertima (pa makar, recimo, i Thompsonovim) u povodu Dana grada (koji, uz put, nije datum sjedinjenja Kaptola i Gradeca, nego blagdan “nebeske zaštitnice grada”*), vašarom, ni gromoglasnom propagandističkom onanijom. Ili, ipak, ono što se zbiva zapravo (većinski) odgovara gradu kakav doista jest?
________________
* Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom je ispravom, kasnije nazvanom »Zlatna bula«, od 16. studenoga 1242. godine Zagrebu dodijelio titulu slobodnoga kraljevskog grada, a Zagrepčanima dao sloboštine, koje su postale temeljem razvoja grada; zato se taj datum slavio kao Dan grada Zagreba.
Od 1999. Dan grada Zagreba slavi se 31. svibnja, na dan Majke Božje od Kamenitih vrata, koju je kardinal Franjo Kuharić i javno proglasio zaštitnicom grada Zagreba, na osnovi višestoljetne tradicije (od 1731. godine) štovanja njezina lika u kapelici Kamenitih vrata.
Post je objavljen 14.06.2008. u 04:39 sati.