Dobro sam.Kriza je prosla i uzivam u sladostrascu trijumfa.Osijecam se smireno i potpuno.Prazna sam,nepostojana;ali ne smeta mi to.Lose stvari koje se dogadaju oko mene ne mogu prodrijeti do onog tajnog Ja cija mi je izgradnja toliko bitna.Starci se svadaju,opijaju,lude.Izvode nebuloze od vlastitih zivota.Razvod?Nobicno je koliko oni cine nesretnima jedni druge,a toliko su vezani za sigurnost statusa obitelji,toliko nespremni na promijenu.Radije oni muce sebe.Radije oni muce mene.Ne spavam nocu.Napeta sam.U tim trenucima nisam smirena niti vesela,nisam ni tuzna,ni ocajna.Tad sam samo opet mala petogodisnja djevojcica koja slusa svade svojih roditelj do kasno u noc.Lezim,gledam u strop i nevjerujem sama sebi koliko sam otupijela.Jer ti glasovi njihovih svada nestanu tren prije nego dodu do mojih usiju i gube se u prostoru,rastrkani i beznacajni,kao da ih nikad nije ni bilo.Ignoriram tugu.Nema vise tuge.Nema vise nicega.Ostala sam samo ja.I nada.U bolje sutra.U savrseno sutra.Smijesan je taj moj zivot.Pandorina kutija.Nakon sveg zla uvijek na dnu te moje blesave kutije zivota pronadem ono malo nade koje me tjera da pokusam.Iznova,iznova,iznova.
M. je u bolnici i stanje joj se pogorsalo.Dopustam si biti okrutna i nije me briga jer prave M vec odavno nema,prava M je negdije daleko,daleko i smije se cahuri koja se podvaljuje pod njenim imenom.Unatoc tome sto je besmisleno svakome tko ga sam nije iskusio moje vjerovanje da ljudi kadkad izgube sebe,svoju svijest,svoje ja potpuno stojim kraj uvjerenja da M vise nema.Ostavila me prije tocno 3 tjedna.Znam to potpuno sigurno jer je to prvi put da se nije nasmijesila kada me ugledala.Da ste je poznavali,znali biste,M se meni uvijek smijesila.I kad su sjekire padale.
Vidjevsi M. shvatila sam da cu umrijeti.Postala sam svjesno bice.Osjetila sam ono sto ljude cini ljudima:sigurnost da cemo jednom umrijeti.Gledala sam let nekih malih vrapcica na autobusnoj stanici.Mozda njihov prvi.Uvijali su se zrakom u spoznaji vlastitog postojanja,ali nisu mogli znati da ce to postojanje jednom biti okoncano.Mi ljudi to znamo.To je najdivnije sto sam ikad uistinu spoznala.Jer odtad koristim svaki trenutak da prepoznam zivot u cvijetu,veselim se novom danu i zanemarim ono ruzno.Korisna je ta potreba ljudskog roda da sam sebe shvati.
Volim S. i zelim da bude sretna.Ne zelim ju izgubiti kao M. i gledati kako ju zamijenjuje cahura nicega,samo nistavilo,samo jad.Ali ne brinem.Ona nije kao M.Zna da se nesto jesti ipak mora.Ponekad.
Uzivam u nasem prijateljstvu.Uzivam u ispunjenosti i sreci.Koristim to sto me nije briga za lose stvari.Sretna sam.Postojim.Ponovno rodena iz svojih rana.
Post je objavljen 13.06.2008. u 21:37 sati.