Pročitao sam u "Varaždincu" -da, čitam ga čak i ovdje, dalje od Kine, online jasno-da je umro moj omiljeni glumac, Tomislav Lipljin.
Pred dvadesetak godina sam postavljao vlastiti rekord u broju gledanja jedne predstave, 'Lamentacije Valenta Žganca' u Lipljinovoj izvedbi. Kad gledate dvadesetak puta tokom par godina nekog tko je takvu monološku formu izvodio stotinama puta, za mali auditorij podrumske scene Varaždinskog Kazališta, učite ne toliko o tekstu, koliko o glumcu. Lipljin je tad fascinirao klinca kao ja upravo time što je od glumca provincijskog kazališta (što je 1980-tih Varaždinsko kazalište bilo) postajao bard, Majstor. Zasigurno mi je otkrio, preko Meštra Svih Hulja (Krleže), moć Kajkavskog. I moć transformacije u Umjetnika, neovisno od medija ili načina. Gospodin Lipljin je živio svoju umjetnost, mislim, i kad pomislim o Varaždinu, on je zasigurno netko o kome pomislim kao o Varaždincu.
Naklon Majstore, Mein boecken i šešir dole, zanavek.
Post je objavljen 13.06.2008. u 17:42 sati.