Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

copy/paste generacija

- revitalizirani post od 13.6.2008.

- Ova mlada generacija me je uvelike razočarala! – jadao se kolega s kojim sam nekoć radio, a on je danas jedan od šefova u velikoj novinskoj redakciji. - Jedva čekam da odem u penziju zbog njih! Misle da su popili svu mudrost svijeta, a copy/paste im je vrhunski domet, i još pažljivo ni ne pročitaju ono što prenose. Ako navedu neko strano ime, misle da bi im pala kruna s glave da provjere kako se piše. Idem im na živce ako ih upozorim da Pierre de Coubertin nije osnovao Crveni križ. Pri tome su spremni odgurnuti s puta bilo koga, gaziti preko leševa, nimalo kolegijalni, gladni kao morski psi… Dobro, neću reći da su baš svi takvi, ali većina je. Svi nose dizajnersku odjeću, glavno im je kakav tko auto vozi, za povišicu bi dupe dali i spremni su svašta progutati.

Na primjer, ima jedna cura, kasne dvadesete, zgodna, dolazi svakodnevno obučena kao manekenka, nos u oblacima, nitko joj nije ravan… Preko veze dobila je stalan posao čim je diplomirala, roditelji joj poklonili stan, odmah digla kredit za neki uglancani autić; ništa joj ne fali… Piše u onakvoj rubrici koju svake novine moraju imati, a nitko ne čita. Nismo bili u lošim odnosima, dapače, čak mi se učinilo da sam u nekoliko navrata ulovio da me "onako" pogledala.

Jednoga dana tražim nešto po internetu kada mi Google izlista nekoliko njezinih članaka. Bacim pogled na jedan - pročitam prvi odlomak, bacim pogled na drugi - pročitam prvi odlomak, bacim pogled na treći… Sve jedno te isto! Isti članak pod različitim datumima! Ne mogu očima vjerovat! Odem u arhivu gdje su uvezana godišta novina, provjerim… Ima neki svjetski dan nečega, proglasio UNESCO, a ona svake godine na taj dan objavi isti članak, već pet-šest godina, čak s istim, pogrešno napisanim imenima. U članku piše i "…prema nedavno objavljenim pokazateljima…"

Ako je tužim, prijavim, izgubit će posao odmah, bez dodatnih pitanja. Ako nikome ne kažem, ako je ne zaustavim, nastavit će tako dok nam svima ne postane šefica.

Pozovem je na razgovor u četiri oka. Odemo u jednu od pokrajnjih prostorija, onako sa starim, klasičnim drvenim vratima. Zatvorimo se. Rekoh joj što sam pronašao. Kako je blenula, odmah mi je bilo jasno da bih našao još toga takvoga da dalje potražim. Što ćemo sad? - kažem.

Ona počne kukati i zapomagati da nikome ne kažem, baci se na koljena preda mnom i moli da je poštedim. Kuka kako će otplaćivati kredit za auto ako ostane bez posla, što će reći roditeljima, da bi joj to sjebalo sve životne planove, brine jedino o tome što bi se njoj lošega dogodilo, a o tome što, kako i zašto je napravila ni riječi…Ona cvili i uvija se, suze vrcaju, neugodna scena. Milo, rekoh joj, ono što si napravila ne može se izbrisati, ispraviti. Postoji arhiva, postoje kompleti novina u NSB, sve je postavljeno na serveru, u bilo kojem trenu može na to netko naići isto kao što sam i ja. Ma neće, uvjerava me ona, samo neka ja prešutim… Kako da prešutim? Ako ništa ne napravim, postat ću saučesnik, sukrivac, a ona nastaviti po starom. Ona obećava sve i svašta, kune se da neće nikada više, ali čime me može nagovoriti da je ne odam?

– I što si napravio? – požurim ga jer me priča zainteresirala, a on zamišljeno zastao i zagledao se u daljine kroz izlog kafića.

– Kako je već bila na koljenima preda mnom, rješenje se samo nametalo… – reče kolega. I zašuti. I gledamo se.

Nakon nekog vremena nastavi:

– Sada pozorno čitam sve što objavi. Jednom mjesečno, oko datuma kada na račune sjeda plaća, ili češće, ako mi jaja nabreknu do eksplodiranja, pozovem je u svoju kancelariju. No kako su vrata staklena, pa svi koji prolaze hodnikom vide unutra, samo ih zaključam, a ona se podvuče pod pisaći stol. Tako je podsjećam da se više nikada ne upusti u staru praksu, da sve treba pošteno odraditi…Pomno sluša sve što joj govorim, uči, piše sve bolje i bolje, postao sam joj nešto kao mentor, postala je vrlo solidna i bit će još od nje nešto u novinarstvu!



Post je objavljen 23.06.2015. u 11:45 sati.