Ne mogu biti hladna.. I ne mogu podnjeti hladnoću..
Možda bih trebala moći.. Ali čim sa Njegove strane osjetim hladnoću, moje srce ugriju suze.. Barem su one tople.. Barem me one ne napuštaju.. Uvijek su tu.. Tako tople, male, slane i mokre.. Kad bih barem mogla isplakati tugu.. Kada bih barem ja mogla biti hladna.. Koliko li sam samo puta to poželjela? Koliko li sam puta željela prestati osjećati.. Voljeti.. Ali ne mogu.. Volim cijelim svojim bićem.. Koliko sam si samo puta obećala da neću plakati? I onda, samoća moje sobe, hladnoća s njegove strane.. Pa ne mogu ja to.. Nisam igračka.. Nije on loš.. Ne mislite to.. Dobar je.. Samo nije svjestan koliko mi znači.. Ne zna što želim.. Ne shvaća.. I pokušavam biti strpljiva djevojka koja je uvijek u blizini kada mu zatreba, i pokušavam sve razumjeti, ne biti sebična.. Ali sve više mislim da nisam prava osoba za njega.. Ma k vragu i sve.. Ne želim ga ostaviti, ne mogu.. ne želim ni plakati.. ne želim da bude hladan.. Ali savršenstvo ne postoji.. Ljubav ne može bez suza.. Moram birati.. Biti s njim.. I biti sretna zbog svakog trenutka nježnosti koju pokaže, i plakati zbog njegove hladnoće ili ne imati ništa.. Svakako izabirem ovo prvo.. bez obzira na sve.. Na sjene tuge na zidovima moje sobe.. na tamu koja spava u njenim kutovima..
Post je objavljen 13.06.2008. u 10:23 sati.