Neki prošli dani su iza mene. Neki događaji su zaboravljeni, neki su potisnuti, a neki me svaki dan podsjećaju i bole kao da se sve to tek nedavno dogodilo. Zadnjih dana mi se po mislima mota jedan događaj koji me obilježio, koji me učinio osobom kakva sam sada. Taj događaj, tj to vrijeme me tako promijenilo. U tom nekom vremenu toliko toga mi se dogodilo. A opet, ništa se nije dogodilo. Najtužnije od svega je što žalim za tim vremenima. Žalim za tim periodom, žalim što sam to doživjela tako rano. Žalim što sam se prepustila osjećajima. Za djecu nije ljubav. Ona je uzimaju bez da čitaju upozorenja. No s druge strane, i da nisam bila dijete, i da mi se ponovo dogodi...vjerojatno bi opet bila ista. Možda. Ne znam. Od mene je ostala smo ljuska, oklop. Sjena jedne djevojke koja je davno nestala. Ostala je u jednom razdoblju, u vremenu gdje joj je bilo lijepo, gdje bol nije boljela, gdje su sve suze bile znak sreće...pa makar pekle dok su klizile. Sve moje najljepše pjesme, misli, riječi..sve je to ostalo negdje...i ondje sam ja. Kad bih se barem mogla vratiti. Kad bh barem opet mogla vjerovati, kad bih barem opet mogla maštati a ne biti tako surovo realna. Oduvijek sam bila realist, no na jedno kratko vrijeme, bila sam optimist. Na jedno kratko vrijeme ja sam vjerovala u snove. Vjerovala sam u oblake, u njezne pahulje, u lampice pod snijegom, u sladoled, u duge šetnje i filozofiranja. Vjerovala sam da sam pronašla sreću. Ali bila sam mlada, premlada. Naivna i željna promjene. Željna ljubavi. Kako to uvijek ide...stvarnost nas opali gdje najviše boli, život nam oduzme ono što najviše volimo. No mene je moja stvarnost naučila nečemu, pokazala mi je da griješim. Pokazala mi je da sve to nije to. Ali zabporavila mi je reči da to nije to samo zbog njega. Zaboravila mi je reči da ljubavi ima i za mene. Zaboravila mi je reči da još ima vremena. I što sad? Pitala sam se. U trenutcima najveće tuge, uvijek smo sami. To se jednostavno tako poklopi. To tako mora biti. Tako sam i ja bila sama, u najtežim trenutcima svog života bila sam sama. Sama u mračnoj sobi, uz tihu glazbu i glasne jecaje. Sama sa svojim mračnim mislima. I sada se nekada bolno sjetim, kad čujem pjesmu, osjetim miris..ili vidim nešto poznato...u istom trenutku cijelo moje tijelo osjeti to vrijeme, osjeti taj mrak u sobi, osjeti bol, osjeti suze. Iako sam sada dobro. Dovoljna je sitnica da se sve sruši. Svima nama je naša situacija najteža, svi mi imamo svoje periode, svoje tuge. Ali svi mi koji smo doživjeli taj period sobe, mraka i boli...svi razumijemo onu drugu osobu koja je isto to doživjela. I samo onaj tko je to doživio može razumjeti. I ne osuđivati. Mnogi su me osuđivali za postupke, za moj način liječenja slomljenog srca...i danas me osuđuju. Jer ne shvačaju, slomljeno srce se ne liječi za mjesec dana. Ono se liječi godinama. Svaki dan je nova borba, svaki dan je borba sa suzama. Potiskivanje emocija postaje sve lakše, ali sve je teže smirivati situaciju kada sve leti van. Zna me uhvatiti period kada samo šutim, sve mi dođe, sva sjećanja, sva bol...ili sva radost. I onda moram ušutiti, onda se izgubim, odplovim. Letim, sanjam.. a neki dan se nisam mogla sjetiti ni kako se preziva. Smiješno, ali istinito. Pomislila sam da ću i ime zaboraviti, ali znam da neću. Urezano je kao u kamen. I bolit će me do kraja života. Bolit će jer znam da je sve bilo samo za mene. I sreća, i osjećaji, i tuga i bol. Sve je bilo samo moja strana. Druge nije bilo. Nakon toliko vremena, nakon godine dana, nakon toliko drugih ljudi u mom životu, nakon mnogih besanih noći, nakon lažnih ljubavi, nakon toliko truda da zaboravim...danas, tek danas ja prihvačam. Tek danas ja prihvačam bol kao suputnika. Neka me on čuva, neka me bol bolno podsjeća da uvijek budem oprezna. Jer bolje ću živjeti bez emocija, bez ljubavi, bez smisla, nego ponovno pustiti da me netko ponizi, da me zgazi, i ostavi.
...Ali, opet...nikad se ne zna...možda me nova ljubav čeka iza ugla ;)
Jasmina...
Post je objavljen 12.06.2008. u 21:02 sati.