Oso...Još jedan dan, ta monotona rutina. Ubi me praznina. Voljela bih kada bih se mogla vratiti u ona dobra stara vremena kada sam još bila dijete, bez briga, naivna, misleći da je život bajka i da će se sve sretno završiti.
Da, bilo je puno ljepše tada, ali sada shvaćam kako su ljudi do srži pokvareni, samo vidim kako prijatelji jedan po jedan isparavaju, i sva ona nasmiješena lica što su me uvijek podržavala i bila dobra prema meni, sve su to bile bezosjećajne maske, okrutne laži. Mislila sam da imam puno prijatelja, da je sve u savršenom redu, da me svi vole, da je sve divno i krasno, ali sada znam da nije sve tako.
Zapravo, sve je to bila samo iluzija, ništa više, optička varka. Svakog prokletog dana čujem kako me netko ogovara iza leđa, za osobe na koje nikada ne bih posumnjala, samo čujem kako jedni o drugima pričaju loše, ni prijatelji više nisu ono što su nekad bili. Većina ih se pravi da su ko prijatelji, samo iz opšte vlastite koristi. Niko nikad nije zadovoljan, da mu uradiš pet dobrih djela i jedno loše, svi će zapamtiti ono loše, a ovih pet kao da se nikad nisu ni dogodila.Lijepo je živjeti u svom svijetu, gdje je sve savršeno, ali kad tad te dočeka stvarnost, koja te ubije, odnosno koja ubije samo ono malo dobre volje u tebi što je preostalo, ono malo svjetla. Stvarno, danas se ponašamo kao roboti, limene kutije bez osjećaja, ph... Ma krasno. Pokušala sam se promijeniti mnogo puta i uvijek sam uspjela, ali sada više ne znam ko sam ja zapravo, moje pravo ja. Nestalo je, zahvaljujući drugima koji su me naučili da budem jaka, ali i pokvarena kao i oni. Najsretnija bih bila kada bih bila sama, jer sve se na isto na kraju svodi, i ovako i onako sam sama, samo što onako živim u iluziji i umišljam si da nisam, dok jednog dana ne shvatim pravu istinu i padnem u depresiju.
Na kraju ipak vjerujem da je Zemlja samo pakao nekog drugog planeta, ali eto, opet živim kako živim i nadam se boljem. Ipak, šta se može…
Post je objavljen 12.06.2008. u 20:43 sati.