...život je kocka i moraš biti okorjeli kockar da bi znao upravljati njime...baciš kocku i dobiješ šest?ponekad?to je stvar sreće,puke sreće i igre Bogova koji sve konce drže u svojim rukama...riskirati svakog dana iznova?..ne znam kako...kao da je moj život već napisan negdje i moram živjeti po tuđim pravilima,kao da netko bira umjesto mene...hladnokrvno mi je rekao da je ona opet bila kod njega,sumnjala sam da će se to dogoditi,a u meni je živjela nada da je to samo puka sumnja,da me neće ponovno slomiti...i nisam ga zvala,nisam mu se javljala..opet ponosna?uzdignute glave?srce ne zna za ponos..moje uvijek popusti...cijelu noć u subotu mi je slao smsove da me voli..osmijeh na licu...krinka?još jedno zavaravanje?previše pitanja na koje ne znam odgovore...navijačka euforija u nedjelju,gledali smo utakmicu zajedno u našem bircu..svi zaokupljeni okruglom stvarčicom koja juri po zelenoj površini..a ja?moje oči fiksirane na njegovim rukama..želim da me dodirne..radi to..čini se nestvarno..opet se javlja ona ista čežnja pomješana sa strahom da me neće dotaknuti i usnama..da će otići bez pozdrava...dao mi je svoj navijački šal,njegov miris..savršeno..ispijamo peto pivo ko fol veseleći se rezultatu i istovremeno šaljemo u materinu sudce po ko zna koji put..a svaki moj osmijeh,svaka moja psovka je upućena njemu jer još ne odlazimo dobro poznatim putem..daje mi prstenje skinuto s pivskih čepova..zezamo se da nas to sad zauvijek veže..nitko nas nikada neće rastaviti?iluzija...i ustajemo se,odlazimo do mog motora,on vozi..čvrsto se držim za njega,ne puštam ga..iznenađenje-vozi do igrališta,do onih naših stepenica iza dvorane i tiho mi govori:"Hoćemo na staro mjesto?Sjećaš se?"..i ovaj put nema pretvaranja,nema rituala,našeg svađanja...i odjednom tvoje usne ponovno svud po meni plove kao nekada,opet sam se lako predala...voli me..vidim mu u očima i smijem se,iskreno...i ništa nas ne sprječava da se izgubimo u mraku,nebu i zvijezdama,da se volimo...kako naivno,snovi postaju stvarnost...radi sve ono što volim,dobro zna što me raduje...i opet savršeno sigurni da u očima onog drugoga možemo pronaći samo sebe,da nitko osim nas ne postoji...prošlo je godinu dana otkad nismo bili ondje,nikada se nismo usudili otići nakon svega..i on vraća one stare uspomene,ne dopušta im da izblijede..opet me čvrsto zagrli i podigne sa stepenica,vrtimo se,ja u njegovom naručju...tako je...puno sjećanja...samo ja i samo on i nebo,vjetar i mjesec koji je tu samo za nas...još nasmijani skupljamo stvari i zezamo se kako će moja mama zvati i pitati di sam k vragu do sad..sjedamo na motor,odlazimo do njegove kuće...i ne poljubi me na rastanku...neko podsvjesno obećanje da će se sve ponoviti još jednom,da mi je nešto ostao dužan...trčim do svoje sobe,bacam se na krevet,u rukama čvrsto držeći onaj navijački šal..tragovi njegovog parfema..kako ga obožavam,kako volim taj miris...i zaspem sretna...jučer ponovno gledanje utakmice,samo drugačije...nema osmijeha,dvije progovorene riječi tijekom cijele večeri...ispijamo svatko svoje pivo,nema pogleda,neće me dotaknuti...i ljutim se..prezirem ga u trenutku,mrzim ga..ne znam zašto...odlazimo kući,svbatko svojim putem...nema NAS...ulazim u kući i u ogledalu pronađem svoj odraz...po licu ostatci maskare,tragovi suza,oči umorne...tresem se,pokušavam ga izbaciti iz glave,NE IDE...ne dopuštam suzama da teku,neću izgubiti još jednu bitku,ne smijem si to dopustiti jer je premalo vremena ostalo do završetka rata...u svakoj bitci sa suzama,sa samom sobom,krvarim..uvijek suze pronađu put i pobjede me...preslaba sam...zvoni mi mobitel...rukom pokušavam sakriti suze od sjene drveća koje se bori s vjetrom na prozorskom staklu...sms..On...napisao je našto u stilu da samo sinoć puno toga mogli zaključiti što se tiče nas dvoje i da to nije baš pohvalno..nisam shvatila...rekli smo puno,a ja sma milijun puta postavila isto pitanje,da li mu je ikad bilo stalo?..nije odgovrio konkretno...prigovarao mi je da se ne trudim dovoljno,da se ne borim za nas...i onda sam mu rekla da se više nemam za što boriti kad znam da on ne želi da budemo zajedno,da napokon bude samo moj,da se na neki moj ludi način volimo...njegove riječi:"Ako tako mislš,onda se ni NEMOJ truditi,bar si se izjasnija,tnx.pozz."..još sam puno tog napisala...nije odgovarao..bojim se da ni neće...a sad..tko zna gdje je,s kim i zašto...ne znam što mislim...glumit ću dijete i ubrati tratinčicu..otkidati laticu po laticu i ushićeno bojati voli me-ne voli me...bit ću opet djevojčica u svome svijetu...prebrzo sam odrasla?zapitam se često...prebrzo ostavila iza sebe sve dječje snove o princu koji će jednoga dana možda i doći..da ću jednom na kraju vlastite priče čuti:..i živjeli su sretno zauvijek...
Post je objavljen 11.06.2008. u 19:25 sati.