Pregled posta

DAROVANO DRŽAVNO ZEMLJIŠTE

Nepravda i prijevara kao instrumenti
rada stečajne upraviteljice

Brzinom puževa hoda se pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede posljednjih deset godina raspodjeljuje državno zemljište. No od početka mandata koalicijske vlade HDZ-HSS-HSLS ministar poljoprivrede i njegovi državni tajnici poljoprivrednicima obečavaju novi Zakon o državnom zemljištu, koj bi trebao biti dovršen i usvojem do kraja lipnja ove godine. Kada će to uistinu biti i kako će se po tom zakonu raspodjeljivati državno zemljište, koje država niz godina čuva kao da se radi o kapitalu koj je namjenjen nekom drugom, a ne hrvatskim poljoprivrednicima i farmerima, tek ćemo vidjeti.

U slučaju o kome sada pišem također je riječ o državnom zemljištu, koje je po jasnoj zakonskoj osnovi poklonjeno braniteljima Nikoli Sliškoviću iz Gornjeg Marinkovca i Milanu Šestaku iz Podlužana u općini Dubrava. No stečajna upraviteljica poljoprivredne zadruge «Gramip» Dubrava (PZ Gramip) Marija Tomeš koja već devet godina vlada imovinom PZ «Gramip» Dubrava na način da zemlju preprodaje i prodaje po vlastitoj interesnoj shemi, a sve pod pokroviteljstvom Trgovačkog suda u Zagrebu, sudski je Sliškoviću i Šestaku oduzela zemljište. Budući da im je prema zakonskoj odredbi zemljište darovano, već osam godina Slišković i Šestak traže načina da im se darovano zemljište ponovo vrati, ali ne nalaze načina za to. Jer osobe koje bi trebale slijediti zakone i poštivati meritum, nelegalno žele zaraditi.
Kako je moguće sudskim putem ljudima oduzeti zemlju koja je prema darovnici njihova, a nije moguće sudskim putem tu darovanu im zemlju ponovo vratiti ?
U čijoj je ingerenciji pravda prema tim ljudima?


Evo tijeka događanja!
Nikola Slišković umirivljeni branitelj 20.4. 1999. podnio je zahtijev Ministarstvu poljoprivrede šumarstva i vodnog gospopdarstva da mu se daruje poljoprivredne zemlje poljoprivredne zadruge «Gramip» u stečaju koje je locirano na području općine Dubrava, koje je kao takvo u vlasništvu RH, na što je imao pravo po Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Slišković se tu popziva na članak Zakona koj glasi « Tako je temeljem ovlasti iz članka 40.stavak 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu NN 54/94 - pročišćen tekst NN 27/95 i NN 48/95 , Vlada RH 25.svibnja 1996. donijela je Odluku o kriterijima za darivanje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH. Ta Odluka je donesena kao akt poslovanja kojom je propisano da se spomenuto zemljište može darivati, među ostalima « obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, invalidima domovinskoga rata i braniteljima». U praktičnom provođenju ove Odluke Vlada RH daruje bez naknade poljoprivredno zemljište razvojačenim nezaposlenim hrvatskim braniteljima.
I tako je 25.10. 2000. godine Nikola Slišković dobio Odluku prema kojoj mu se daruje 23 ha poljoprivrednog državnog zemljišta na području općine Dubrava, točnije na polju Pehardovec ( KLASA : 320-2/00-1/785, UR BROJ: 525-09/00-03/SP)
Taj darovni ugovor Nikola Slišković i njegov suvlasnik također branitelj Milan Šestak u Ministarstvu poljoprivrede šumarstva i ruralnog razvoja potpisali su 19.2.2001.godine (KLASA: 320-2/00-01/1417, UR BROJ: 525-09-0004/SP. Zemlju su u gruntovnicu upisali 22.2.2001. godine.

Znajuči da je hrvatskimm braniteljima Sliškoviću i Šestaku zemlja darovana na području PZ Gramip u stečaju, Marija Tomeš stečajna upraviteljica podnosi žalbu općinskom sudu u Vrbovcu na taj čin i «sjeda» na zemlju upisanu u gruntovnicu. Žalba na Županijskom sudu joj je odbijena, ali u gruntovnici nije skinut teret sa zemljišta upisanog na Sliškovića i Šestaka.
Prema riječima Nikole Sliškovića, kako bi samo Marija Tomeš mogla raspolagati s zemljom PZ Gramip, uz pomoć Borisa Koketija, zamjenika državnog odvjetnika, Marija Tomeš svu državnu zemlju preko Trgovačkog suda vraća PZ Gramip u stečaju..

Dalje, prema riječima umirovljenog branitelja Sliškovića Županijsko državno odvjetništvo i općinska državna pravobraniteljica u Vrbovcu Štefica Salaj dobili su zabranu od tadašnjeg šefa Marije Tomeš, Borisa Koketija da podnose žalbu općinskom sudu u Vrbovcu na doneseno riješenje Trgovačkog suda o upisu u gruntovnicu i zemljišne knjige, tako da se stečajna upraviteljica upisala i odmah 105 ha državne zemlje PZ Gramip prodala Dinku Zadri vlasniku šećerane «Viro» iz Virovitice.U tih 105 ha prodano je i 23 ha Slikovićeve i Šestakove darovane im zemlje, za 235.000 kuna.
Nakon toga Slišković i njegov suvlasnik Milan Šestak iz Podlužana 7.9.2004. podnijeli su žalbu na Trgovački sud u Zagrebu koja je 25.4.2006. godine odbijena. Nakon toga s odvjetnikom Stjepanom Hercegom podigli su tužbu Ustavnom sudu RH od kojeg do danas nije došao nikakav odgovor.

OSOBNO Mariju Tomeš stečajnu upraviteljicu PZ Gramip Dubrava upoznala sam u mjesecu studenome 2005. godine .Željela sam naime s njom za» Glasnik sv. Ivan Zelina i Vrbovec « razgovarati o njenom vođenju stečaja PZ Gramip. Zašto ? Zato što je već tada spomenuta gospođa vodila stečaj PZ Gramip punih pet godina. S obzirom da je dio imovine PZ Gramip prilično brzo otišao u privatne ruke, a da zemlje, koja je bila zadružna, dakle od PZ Gramip, nije bilo više od 1000 ha, bilo bi normalno da je pitanje zemljišta davanjem u koncesiju riješeno. Dozvoljavam da je neka dubioznija pitanja u PZ Gramip stečajna upraviteljica mogla riješavati tri ili četeri godine. Ali sve iznad toga njenu kompetenciju stečajne upraviteljice dovodilo je u pitanje. Jer iskustva nekih drugih poljoprivrednih zadruga s većom imovinom govore da je stečaj moguće završiti u roku od dvije, tri godine.
I kada sam joj rekla da želim s njom novinarski razgovarati načelno se složila, iako je rekla da za dopuštenje mora pitati svoga šefa na Trgovačkom sudu u Zagrebu.
Znala sam da je procedura takva, ali sam očekivala pozitivan odgovor, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog forme odnosa državne institucije prema novinaru.
A kada sam naredni tjedan, u njen uredovni dan u srijedu pokucala na vrata, stečajna upraviteljica Tomeš više nije bila ni poslovično ljubazna, već je zahtijevala da odem, ne želeći razgovarati novinarski, a pozvala se i na policiju koju će pozvati ako ne odem iz njenog ureda.

Izašla sam. Ali mi je stečajna upraviteljica Tomeš svojim ponašanjem odala tada pravu pozadinu svoga načina rada i vođenja poslova u PZ Gramip Dubrava. A to je da osoba koje ne radi svoj posao u okviru društveno priznatih normi i prava ne želi govoriti za medije, ne želi se suočiti sa novinarom i novinarskim pitanjima, želi ostati daleko od javnosti. Drugim riječima stečajna upraviteljica Tomeš svojim mi je je ponašanjem rekla da je ušla u nelegalne poslove, za koje zna da su kažnjive prirode i da o tome želi jedino šutjeti, a moj novinarski interes za nju, joj izričito smeta.

No vrijeme teče, ovo je sredina 2008. godina a stečajna upraviteljica Marija Tomeš još uvjek vodi stečaj u PZ Gramip Dubrava!!? No pitanje je za koga ta, u makinacijama očito spretna žena – o čemu svjedoći i predmet Slišković – Šestak, u Dubravi radi ? Jer sama po sebi Dubrava je općina od 4500 stanovnika podjeljenih u 27 sela, ruralnog stanovništva koje je isparcelirano stranačkim interesima koji su previše naglašeni u svim segmentima života u tom malom, povjesno značajnom mjestu.

Zar Općinsko Vijeće ne može na dnevni red staviti i tražiti izvješće stečajne upraviteljice o njenom dosadašnjem radu i zahtijevati zaključenje njenih poslova? Može i to je legalan put!
Marija Tomeš je iz IvanićGrada i ona u svojstvu stečajne upraviteljice nalazi potrebe i interesa prodavati zemlju, 105 ha, bivše poljoprivredne zadruge u Dubravi vlasniku šećerane Virovitica za sadnju šećerne repe, u drugu županiju, čak 300 km dalje, kao da tu zemlju nema tko kupiti na području općine Dubrava!

Zašto tih 105 ha nije otišlo u ruke nekome od poljoprivrednika uzgajivača goveda i muznih krava i ugoja u sustvu krava-tele, te onih koji okrupnjavaju svoje posjede kao što su Stano Sekelj, Stanko Zouhar, Zdravko Mladen, OPG Burek, Dominik Bezrok i drugi?

Zar žena, Marija Tomeš koja je na zalazu svoje profesionalne karijere, koja u skladu s tim ima i svoje interese, može u svojstvu stečajne upraviteljice rasprodavati državnu zemlju jedne općine svojim, po svemu sudeći, prijateljima kako joj se svidi? Ovo je ipak demokratski poredak i lokalna vlast i njena uprava imaju pravo reagirati, imaju pravo znati i utjecati na tijek rasprodaje državne zemlje u svom životnom okruženju, tim više što je to ruralni kraj gdje je zemlja u vezi s egzistencijom stanovnika te općine.
Kada ima volje, ima i načina, osim što je za to potrebna doza sloge i odlučnosti.
Margareta Zouhar Zec novinarka


Post je objavljen 11.06.2008. u 16:59 sati.