Stale su kiše. Presahla nebesa.
Al' utrobom žednom ne prestaju liti;
jedna kap tuge, dvije kaplje bijesa,
tanahne slutnje isprepliću niti.
Bezbojne kapi slijevaju se, teku
i potop prijeti obamrloj duši.
Bujice zlobne zamutile rijeku,
ledena voda pije me i guši.
Romore kiše damarima tromim,
plašljivom mišlju zastalom u riječi.
I ćute one – u sebi se lomim
obali drugoj kad poželim prijeći.
Sumorne kiše snatre mi u oku,
toče i škrope, izapiru tugu,
pa kad se sunce protegne u skoku
na mom će licu razlomiti dugu.
Post je objavljen 11.06.2008. u 10:26 sati.