Marketing
Hrvatska – Njemačka 2:2, ili kako su Suri i Chris pokorili Sjevernu Njemačku
np Nachtmystium – Assassins LP
Konačno je došao i taj dan obračuna s ovim postom. Pustiti ga konačno, dakle, u ovo idealno vrijeme kao uvertiru utakmici koja slijedi. Kako i piše, završiti će 2:2. Jer, upravo tako je završio nedavni posjet Surog i Chrisa njegovom rodnom kraju, a u kojem se Suri očito dobro zabavio. Stoga, dragi čitatelji pogledajte kako je to bilo jer ovako će biti u četvrtak navečer.
Piše Suri boy
Početak putovanja nije bio obećavajući. Umjesto u planiranih 5,00h krenuli smo tek oko podne, uglavnom zbog mamurluka kao masovne pojave u nizu masovnih pojava vezanih za Andrijin rođendan noć prije. Nevolja nikad ne dolazi sama, pjevušilo se u retrovizor negdje prije Gospića kad nas je zaustavio crni plavožmirkajući Audi-presretač iz kojeg su kao opareni iskočili trojica tipova koji su izgledali kao da su upravo izašli iz nekog disko-kluba u zapadnoj hercegovini. Nakon uvodnog pregledavanja dokumenata počeli su pretresati auto i Chrisa, dok je treći promatrao mene sa neposredne udaljenosti od cca 40cm malo u oči, malo u ruke, valjda tražeći neke znakove nervoze ili što li ih već uče u školi ili tečaju. Meni je tad postalo malo neugodno, pa sam htio prekinuti tu neugodnu situaciju, a najbolji način je uvijek šala na svoj račun.
»Dakle, ovako bi trebao izgledati auto u kojem se nešto prevozi?« - kažem svom promatraču. (Za neupućene - Opel Corsa, crne boje, malo izudaran i nakrcan stvarima).
»A kako ti znaš da se nešto prevozi?«
»Pa vidim da tražite nešto.«
»A kako ti znaš da mi nešto tražimo?«
»Pa tako mi nekako izgledate.«
Nakon što su sve ispreturali i uljudno se ispričali, uskočili su u Opel nabili gasčinu i nestali.
Noć nas je zatekla u Sloveniji, kiša je počela u Austriji, u zoru smo prolazili kraj Leipziga, i oko sedmice stigli u Klein Weisandt, prvo odredište koje se nalazi 50 km sjeverozapadno od Leipziga. Kiša je prestala sutradan.
Klein Weisandt je kažu, tipično selo u bivšoj DDR. Nakon ujedinjenja većina se iselila u gradove Zapadne Njemačke, ostalo je oko 120 stanovnika, uglavnom starčad. Novih kuća nema, stare se raspadaju. U kratkoj šetnji nisam našao ni gostionicu ni trgovinu, kilometar dalje je benzinska pumpa. Sve skupa sliči na siromašnije slavonsko selo i moglo bi se upravo tako pomisliti, samo da na okolnim poljima nisu načičkane vjetrenjače-elektrane kojih u ovom kraju ima na tisuće. Negdje sam pročitao da Njemačka iz vjetroelektrana zadovoljava 2% svojih ukupnih potreba za el. energijom. Selo je možda dobilo ime po sitnom bijelom pijesku promjera 2mm-1cm koji svjetluca iz crne zemlje, i karakteristično je samo za ovo selo, kao što je krupniji crveni kamen karakterističan za cijeli ovaj kraj. O crvenom kamenu ćemo poslije.
Klein Weisandt
Slijedeća stanica bio je Essenrode, selo na zapadnoj strani bivše željezne zavjese. Mještani kažu da je Essenrode u ratu spaljen do temelja, i da je ozbiljnija obnova krenula tek 70-ih godina, tako da su u konture sela ugrađena modernija Mumfordovska pravila stanovanja i gradnje u skladu sa tradicijom i prirodom. Jedina sličnost sa Klein Weisandtom je da mještani oko kuća sakupljaju crvenkasto kamenje od kojeg grade zidove, popločavaju dvorišta, ograđuju cvijetnjake i bazenčiće, a na najvećim komadima napišu prezime vlasnika kuće i stave ga kraj ulaza. Pitao sam odakle dovlače to kamenje, sa neke rijeke možda, jer nigdje u blizini nema niti brežuljka a kamoli neke planine, a nije valjda da sa neba padaju. Kažu da ga nalaze u okolnim poljima i da na površinu svake godine »isplivaju« nova kamenja. Svaki kamen je izvorno oblutak,dakle rijeka neka prastara i kotrljanje, a vidio sam i komade od par stotina kilograma. Lako se obrađuju. Jedina dva prijeratna zdanja u selu su crkva, u čijim je temeljima ugrađen grob (nečitko ime, završava sa er) von Bulowa+1634 i nedaleko od crkve dvokatnica sa kraja 19 st. sa pripadajućim gospodarskim zgradama u vlasništvu obitelji von Bulow, iz koje je, budirečeno, bio posljednji kancelar Carske Njemačke.
U blizini je dvorac Wasserburg iz 17st. sa pripadajućim kompleksom vodenih mlinova.
Dvorac Wasserburg
Nakon par dana seoske idile i vozikanja amo tamo cestuljcima među drvoredima i komšilucima među poljima krompira, hmelja i ječma, napokon smo se dokopali grada. I to kakvog grada!
Ovdje bih sad mogao naširoko, ali Vice mi je rekao »skrati priču, daj slike« pa ćemo samo ono najosnovnije.
Ukratko, Braunschweig je u 12 st. osnovao Henrick nadimkom Lav (osnovao i Munchen nešto kasnije), u 14 st. pridružuje se Hansa ligi slobodnih gradova, a 1671. tijekom tridesetogodišnjeg rata gubi nezavisnost.
Ako nezavisnošću možemo nazvati neku vrstu oligarhije najbogatijih porodica. Stare zidine i široki jarak kojima je grad bio opasan su u 19 st. preuređen u veliki pošumljeni prstenasti park oko starog grada, više je nego dobro vidljiv sa google eartha. U početku je rijeka djelila grad na dva dijela, a negdje u 17 ili 18 stoljeću korito je potpuno natkriveno ulicama i zgradama, a vidio sam i mapu koja kaže ispod kojih ulica prolazi.
Neka vrsta gradske relikvije je maketa grada koja je izrađena 1887 g., koja vjerno prikazuje grad iz 1671 g.,dakle plan grada u trenutku kad je izgubljena neovisnost. Mjerilo je 1:500, a maketa ima 16 kvadratnih metara.
Danas Braunschweig ima oko 250 000 stanovnika.
Palača u Braunschweigu
Zgrada na slici dolje je sagrađena oko 1870. i bila je nova gradska vjećnica (stara iz 13 st. je na slikama gore di san se slika na balkonu).
Potpuno je srušena u američkom bombardiranju krajem 1944. i do prije 4-5 godina na tom mjestu je bio park sa drvećem, klupama, stazicama, psima, golubovima itd. Dakle ni traga nikakvoj zgradi. Onda su gradski oci odlučili ponovo je sagraditi na istom mjestu i istu kakva je bila, ali grad nije imao novaca za tako skupu akciju. Pa su našli rješenje, a to je javno-privatno partnerstvo. Ali ne balkanskoga tipa. Investitori su sagradili zgradu i dobili je na 20 slovima (dvadeset) godina. Sad je unutra šopingcentar, ali za 18 (osamnaest) godina ova zgrada će biti gradska vjećnica u 100% vlasništvu grada. Tako se gradi grad!
Ostali smo tu noć u Braunschweigu, ali nismo puno lutali već smo na preporuku upali u klub križanac Rockija i starog dubrovačkog Otoka. Ekipa u klubu bila je očigledno inventarska i čudom su se čudili otkud turisti iz Makarske njima na vrata.Vesela noć i respekt za gostoljubivost. U skladištu kluba našli smo rashodovanu disko kuglu koju smo otkupili za sitne pare, tako da će na žalost nekih pojedinaca ista biti svečano montirana u Rockija. Hehe
I Braunschweig ima svoj Rocky
Petak pravac Hannover. Chrisov brat Lupo otvara aukcijsku izložbu svojih najnovijih apstraktnih radova. Galerija je na tri etaže po 500 m2, vlasništvo grada Hannovera, a Lupo je najmoprimac. Bivša uredska zgrada neke velike firme.
Lupo je vrlo nervozan, posjetitelji već dolaze, zvjerkaju okolo, sve je u neredu, otvaranje je trebalo biti u 14h, a već je debelo poslijepodne. Mene je dopalo pomagati nekom žgoljavom tipu iznijeti razglas na drugi kat, dok se Chris uvalio puniti zamrzivač pivom. Lako ti je pripoznat seljaka, crnijeh leđa a bijela stomaka.
Do Dnevnika sve je bilo spremno, prodane su i prve slike, a umjetnik se odnervozio. Poslije, oko ponoći, kad se fina licitatorska publika povukla prema svojim domovima ili elitnim klubovima, počeli su polako pristizati razni jebivjetri kojima je pivo po eur bilo zanimljivije od apstrakcija za par stotina eura. Neki su poslije spavali pod šankom.
Braća Basilewski s ekipom
Nakon takvog razbijanja, preostalo nam je samo da se dobro naspavamo i krenemo put juga. Na kraju sve pohvale Opeliću s početka priče, prevalio je dvije ture po 1400km sa kratkim piš pauzama i još 500-tinjak po Niedersachsenu.
Post je objavljen 11.06.2008. u 00:34 sati.