Sama sam.Sama pored toliko ljudi.Ja i moja debljina,guramo se kroz taj nemili svijet,neprihvaceni i tuzni.Kao da vise nista nema smisla,tako se cini.Sve je crno,crno,crno.Gladovala sam i bilo je toliko lako da je bilo gotovo smijesno.A onda sam jednostavno pozeljela jesti.Hrana nije imala okus.Punila je prazninu.Punila sam je svim na sto sam naisla i nije me bilo briga jer sam svijesno znala da cu povracati.
Klecila sam kraj skoljke.Intenzivan miris sredstva za ciscenje pekao me za nosnice.Gurala sam prste.Duboko,duboko.Pozeljela sam nemati zube kako bih gurnula jos dublje.Nista.Odvratna hrpetina nepotrebne hrane nije se micala.Grabila sam cetkicu za zube;gurala njen drzak u zdrijelo.Nista.Slina.Krv.Jos malo krvi.Izgrebala sam vlastito zdrijelo.BIla sam teska i debela.Sva je hrana ostala u meni.Tresla sam se.Mrzila sam to.Mrzila sam nemati kontrolu.A odtad sam je izgubila.Plasi me spoznaja da ne mogu kontrolirati svoje prokleto tijelo.
Nista mi vise nije bitno.
Bojim se same sebe.Koliko sam samo puta samu sebe iznevjerila!
Za to nema utjehe,opravdanja.
Sve su samo izlike,izlike koje mi daju pravo da budem debela,izlike od kojih gradim svijet utijehe kao kulu od karata.Rusi se pri svakom povjetarcu,rusi se pri svakom pogledu u ogledalo.
Svaki je moj uspijeh nestvaran i tuši,nikako da me razveseli.Zivot koji zivim tako je dalek da se umorim pri samoj pomisli da mu se priblizim.Zivot koji zivim zivim za druge.Meni on odavno nista ne vrijedi.Kao ni sreca.
Ne vrijedi nista moj osmijeh kad ispiru ga suze.
Ocajnici trebam nekoga da shvati.
Jer ja ne mogu.
Ubijem se trudeci se ne biti ja,potisnuti svoju bit.
Jer se ona cini krivom,neispravnom.
Ne razumijem samu sebe.Ali jedno znam.Sve se moje zelje svode u jednu,sve moje zivotne smjernice pokazuju samo na jedno.Mrsavost.
Post je objavljen 10.06.2008. u 21:02 sati.