Središnji gost prigodne proslave na petu obljetnicu pohoda Ivana Pavla II. Zadru je Andreas Englisch, njemački pisac i novinar koji živi i radi u Italiji, a 18 godina je bio pratitelj Ivana Pavla II. na njegovim pastoralnim putovanjima
Zadar, (IKA) - Središnji gost prigodne proslave na petu obljetnicu pohoda Ivana Pavla II. Zadru je Andreas Englisch, njemački pisac i novinar koji živi i radi u Italiji, a 18 godina je bio pratitelj Ivana Pavla II. na njegovim pastoralnim putovanjima. Autor je bestselera "Ivan Pavao II. - Tajna Karola Wojtyle". U ponedjeljak 9. lipnja na Tiskovnoj konferenciji u zadarskom Ordinarijatu susreo je medijske djelatnike. Englisch je izrazio veliku zahvalnost Zadarskoj nadbiskupiji na pozivu i zadovoljstvo da se nakon pet godina mogao vratiti u Zadar i Hrvatsku. Rekao je kako smatra da ljudi ne razumiju predivan aspekt Crkve, a to je da je Crkva globalna, univerzalna zajednica. "Možda je podcijenjena činjenica koliko je Crkva promijenila svijet na bolje. Mihael Gorbačov je 1989. u Vatikanu Ivanu Pavlu II. rekao: 'Bez Vas, Sveti Oče, Berlinski zid nikad ne bi pao' podsjetio je Englisch koji je svoje obraćanje novinarima počeo riječima. "Ne govorim Hrvatski", izrekavši ih na talijanskom i hrvatskom. Već je to naznačilo Englischov jezik srdačnosti, dinamike, spontanosti i topline pristupa. S izuzetnim smislom za humor i jednostavnim nastupom počeo je otkrivati niz činjenica iz pozadine Papina pontifikata koje čine svakodnevicu jednog čovjeka. No budući da je to stvarnost Vatikana i svakodnevica Pape 'iza kulisa', te su činjenice osobito atraktivne i iznenađujuće, upravo onakve kakav je bio Ivan Pavao II.: spontan i iznenađujući. "Živjeti uz Ivana Pavla II., putovanja s njim, nisu bila službena stvar. To je bilo kao da putujete s ocem. I ako bi se nekom nešto od nas dogodilo, Sveti Otac je uvijek bio prisutan. Npr. u Bakuu su bili jako loši sigurnosni uvjeti. Autobus u kojem su bili novinari bio je pogođen, novinari ozlijeđeni. Papa s papamobilu je rekao da se zaustavi papamobil kako bi pustio autobus da s novinarima krene ispred njega svom brzinom. Tad nam je Papa rekao: 'Sljedeći put vi ćete ići papamobilom, a ja autobusom', rekao je Englisch, i u šaljivom stilu otkrio i sljedeće: "Mi koji smo pratili Papu u Hrvatskoj sjećamo se Hrvatske s posebnim osjećajem. Između ostalog i jer smo u 104 Papina putovanja samo tada vidjeli osobe iz njegove pratnje u kupaćim kostimima; jer je to jedini put kad smo bili smješteni u hotelu na plaži". Englisch je podsjetio da je Ivan Pavao II. bio jako bolestan kad je došao u Hrvatsku. "On je sanjao svoje stoto inozemno pastoralno putovanje, žarko ga je želio ostvariti. To je stoto putovanje za njega bio veliki trijumf i zadovoljstvo. Bio je tada jako bolestan i boravak na vrućini predstavljao mu je teškoće. Vrlo dobro se sjećam tog dana u Zadru, tih vrućih dana u Hrvatskoj. Ali vjerujem da nikad nisam vidio tako jakog i čvrstog čovjeka, njegovu borbu da se odlučuje svom snagom sudjelovati u izvršenju svoje službe. Osjećao sam tada da vodi posljednje bitke svog života, i u svojim zadnjim godinama bio je tako uporan i odlučan", rekao je Englisch.
Nakon svog stotog pohoda Ivan Pavao II. pozvao je novinare akreditirane u Vatikanu na primanje, kako bi razgovarali o svemu što su htjeli, pa i o pohodu Hrvatskoj. Englisch je istaknuo da je Papa bio oduševljen ljepotom naše zemlje, osobito mora. Bio je vrlo radostan što je mogao doći na more. "Za Papu je putovati bilo jedno od glavnih temelja njegova pontifikata. Iako su nekad ta putovanja bila opasna, ta ga opasnost nije impresionirala. Nikad ga nisam vidio prestrašenog, pa čak i kad je bilo uistinu opasno. S Papom je bilo jako zanimljivo putovati. To je bilo poput putovanja jedne župe, jer su uvijek putovale iste osobe s njim. I taj njegov duh: Papa se nikad nije predstavljao kao neki važniji, uzvišeni, iznad drugih". Englisch je podsjetio i kako se tri dana prije putovanja u Brazil 1994. Ivan Pavao II. susreo s mladima u Bologni gdje je pjevao s Bob Dylanom. "Sjećam se da je pjevao pjesmu 'Knocking on a heavens door.' Na putu za Brazil novinarima u avionu, koji su ga kao i uvijek pratili, s jasnim autoritetom je rekao: 'Danas nema nikakvih pitanja.' Mi smo bili šokirani, mislili smo da je ljut na nas; pitali smo se što smo napravili. Ja sam ga pitao: 'Ali, Sveti Oče, zašto nema pitanja?' A on je odgovorio: 'Jer danas ja pitam!'. - 'Ali što želite znati, Sveti Oče?' A Papa je rekao: 'Prije tri dana sam pjevao zajedno s Bob Dylanom. Po vašem mišljenju, jesam dobro pjevao?' Mi smo odgovorili: 'Naravno, Sveti Oče!'. Upitan da usporedi osobnosti Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., rekao je da su sasvim različite osobe. "Ivan Pavao II. je rođen za velike mase, komuniciranje s masama, bio je rođeni i talentirani glumac. Nasuprot tome, kardinal Ratzinger je u svojoj dubini sramežljiv, plah. Jedan od težih poslova koje Papa mora činiti jest da na susretima s pukom odgovori željama mladih majki. Kad je Domenico Gianni iz Papina osiguranja pitao Benedikta XVI. čega se boji, on bi uvijek rekao 'mladih majki'. Jednostavno zato jer je na Trgu sv. Petra, u Rio de Janeiro, New Delhiju, Kazahstanu, uvijek i svugdje bila ista stvar: mlada majka s djetetom želi se približiti Papi što je više moguće. U tome ne uspijevaju jer su u prvom redu snažni ljudi iz osiguranja. Kad Papa prolazi, oni uzimaju djecu i nastoje ih pokazati Papi. Stotine te malene djece izgleda kao da su male ptičice koje lete zrakom. Kad je papa Benedikt XVI. to prvi put vidio, pitao je svog tajnika 'Što ćemo sad učiniti?' A tajnik koji je bio i uz Ivana Pavla II. je rekao: "To je vrlo jednostavno. Ivan Pavao II. je uvijek govorio: 'Idite, uzmite djecu'. Tajnik bi otišao, uzimao dijete za djetetom i donosio ga Papi". Tako je Benedikt XVI. shvatio da i on tako čini, da dječicu blagoslivlje. Nakon toga tajnici odnose djecu na mjesta odakle su i poneseni. U tome je razlika. Ivanu Pavlu II. to je bilo jasno, spontano je to činio. Ako je vidio dijete, znao je što treba učiniti. Benedikt XVI. je taj dio papinske službe morao naučiti".
Upitan kako je postao dopisnikom iz Italije, Englisch je rekao da je otišao u Italiju jer je htio naučiti talijanski jezik. Kao novinar obilazio je velike medijske kuće u Italiji čiji novinari nisu željeli raditi nedjeljom. Već petkom se za vikend odlazi u Toskanu, a vraća nedjeljom navečer. A Angelus je nedjeljom u podne. "To nitko od novinara nije htio pratiti. Moj prvi urednik iz redakcije me pitao: 'Jeste studirali teologiju?' - 'Ne', rekao sam. 'Jel' vas zanima teologija? - 'Ne'. 'Jel' se zanimate za Papu? 'Ne', odgovorio sam. 'Jel znate nešto o Papi?' 'Ne'. 'Jeste bili ministrant?' 'Da' rekao sam. 'U redu, onda ćete Vi raditi taj posao' Tako je sve počelo", ispričao je Englisch. Rekao je i da je prvih godina rada bio protiv Pape. Nije imao nikakve simaptije prema njemu, misleći da je protiv suvremenog svijeta, bez ideje kako funkcionira život, stvarnost modernog svijeta. Pisao je loše o Papi. "Prvi susret s njim imao sam u Castelgandolfu 1987. kad je grupa Amerikanaca željela nešto pokloniti Papi. Uglavnom su to križ, Biblija, sveta slika. Ali taj put Amerikanci, podrijetlom Poljaci koji su živjeli u Chichagu, Svetom Ocu su rekli: "Mi Vam želimo darovati bazen". "Mi novinari smo se pitali kako to. Nismo mogli zamisliti Pija XII. ili Pavla VI. u kupaćem kostimu, da ih vidimo kako plivaju. No Ivan Pavao II. je rekao: 'U redu, prihvaćam, ali pod jednim uvjetom'. Mislili smo da će reći kako će biti zabranjeno da ga itko slika, da to bude pokriveni, zatvoreni bazen. No Papa je rekao: 'Želim onda još i trampulin, skakaonicu'. Tad sam prvi put pomislio i počeo razmišljati kako je način pisanja o Papi kao konzervativnom, koji ne razumije suremeni život, netočan. Možda je taj čovjek nešto sasvim drugo, pomislio sam tada. Tamo sam počeo razmišljati da sam griješio u svojim procjenama o Papi", rekao je Andreas Englisch.
Post je objavljen 10.06.2008. u 17:45 sati.