Tehnike umjeća pokreta
Kada danas govorimo o tehnikama pokreta, makinalno mislimo na neko oruđe, kojim se ta tehnika izvodi, a pri tome zaboravljamo ljudsko tijelo, prvu napravu, koja je ujedinjenjem s misaonim i osjetilnim umom izmislila sve te vještine. Svaka tehnika nosi u sebi nešto svoje, nešto neusporedivo, nešto što možemo nazvati posjedom. Umjeće pokreta mora biti osobni posjed, nedjeljiv od osobe i neponovljiv u grupi kojoj pripadamo.
Da bi dobio izražajnu ljepotu, pokret moramo ustrojavati po odgovarajućim djelotvornim načelima. Kod stvaranja nove tehnike pokreta, moramo se usredotočiti na dva osnovna, fizikalna načela, postojanost zgloba i gipkost mišića.
Služeći se tim načelima uključujemo u pokret tjelesnu težinu i masu pa ih tjelo koristi, koristeći u isto vrijeme i silu teže. Ta metoda je proizašla iz istraživanja o našem osnovnom obliku kretanja, hodu, a uspješno se primjenjuje pri vježbanju pokreta kod slijepih osoba. Svaki korak je stalno padanje tijela, pod uticajem sile teže, koje se spriječava idućim korakom.
Prepuštajući se ritmu pokreta tijelo slijepe osobe osjeća granice svoje ravnoteže, osjeća svoje tijelo u prostoru koji ne vidi, sve to pamti kao misaone slike koristeći se jednim od oblika svog osjetilnog pamćenja. Pri tome ona upoznaje prostor svojih zglobova i prirodni tonus svojih mišića, spoznaje njihove mogućnosti i njihovo djelovanje..
Tijelo, svjesno svojih mogućnosti, postaje tvorac, iznalazi nova stanja, stvara nove oblike i jednostavniji put ka ostvarenju konačnog cilja.
Stvaranje osobne vještine pokreta obogaćuje naš unutarnji svijet i naš doživljaj tijela. Pokret tako postaje vještina, umjeće svakoga od nas.
Koreografija svakodnevnog pokreta treba postati, samo, poticaj za vaše daljnje razmišljanje, za stvaranje osobnih misaonih slika, poticaj za vašu zaboravljenu misaonu tjelovježbu.
Pranje prozora
Jedan od prozaičnijih poslova u svakodnevnom životu je pranje prozora. Da bi taj posao priveli kraju prisiljavamo naše tijelo da izvodi vrlo složen niz pokreta. Na koncu, kad prozori zablistaju, ono je umorno i bolno, a cijeli učinak svršenog posla gubi na vrijednosti.
Misaonim dijalogom, usmjeravanjem osjećaja i složenim tehnikama pokreta postižemo učinkovitost korištenja energije i ostvarujemo djelotvornost pokreta. Tako smanjujemo opasnost od nagomilavanja neiskorištene kinetičke energije, nepotrebnog grčenja mišića i nastajanja umora.
Ovako razmišljati bi trebali početi već kod punjenja posude vodom i njenog nošenja prema prozoru, spuštanja na pod ili dizanja na stolicu.
Tijelo koristi svoju težinu kod saginjanja. Pravilno držanje tijela s pravilnim položajem zglobova,omogućavaju besprijekoran rad mišića. Pokret saginjanja tijela počinje pomicanjem zdjelice u kukovima. Stopala su stabilna i cijelom svojom površinom na podlozi. Koljena slijede pokrete kukova, a kralježnica čvrsta u svom križnom dijelu slijedi pokret zdjelice. Rameni pojas i prsni koš, postojani u svojoj dinamičkoj ravnoteži, omogućuju pravilan pokret ruku iz ramenog zgloba. Točka težišta tijela se pomiče naprijed ili nazad ovisno o pravcu kretanja i ono ne gubi ravnotežu.
Ponovno podizanje i uspravljanja tijela makinalno uključuje suprotstvaljajuću grupu mišića i tijelo se ispravlja. Za njihov pravilan rad je isto tako važan pravilan položaj zglobova. Ruke čine spiralne pokrete iz postojanih ramena, tijelo se na početku u izvijajućem pokretu prema gore rasteže u osobnom prostorui, a onda taj prostor širi prema potrebi i veličini prozora. Stopala ostaju čvrsto na podlozi, skočni zglobovi su gipki, koljena se ispravljaju, a kukovi i zdjelica svojom postojanosti omogućavaju kralježnici i glavi slobodu kretanja.
Ja mojim pravilnim ritmom disanja održavam pokrete rebara i time potičem pravilne pokrete prsnog koša. Ispravljam torzo iz zdjelice, rastežući trbušni mišić i mišiće struka.
Pokret ruke polazi iz ramenog pojasa, rastežući prsne mišiće i savijače podlaktice. Šireći tako moj osobni prostor ja mogu bez velikog naprezanja dotaknuti sve dijelove prozora. Kod ponovnog saginjanja opet koristim težinu tijela i silu teže opuštajući pri tome mišiće ispravljače, da bi oni kasnije, potaknuti novim poticajem okretanja i podizanja mogli pravilno, svrsishodno i usklađeno djelovati. Šake i dlanovi su pri tome samo izvođači radova, produžetak mojih misli, a ne potrošači snage. Njihova snaga proizlazi iz pokreta ruku i tijela. Pridržavajući spužvu moja šaka radi kružne, vodoravne i horizontalne pokrete po staklu, proizašle iz mog osobnog ritma. Ne tvrdim, da nisam umorna poslije završenog posla, ali tvrdim da u mojim mišićima nema neugodne napetosti, da su moja ramena opuštena, a kralježnica pokretna.
Glačanje
Glačanje je, za mene, najdosadniji posao koji u svakodnevici, ipak, moram obaviti. Pošto cijeli tjedan radim, nedelja ujutro je jedini termin koji s vremena na vrijeme uzimam za glačanje. Obično se tada događa da je koš s neoglačanim rubljem pun. Nakon prve jutarnje kave, postavljam dasku za glačanje na najsvjetliji dio dnevne sobe, prostora u kojem se osjećam ugodno. Izabirem i glazbu koja odgovara mom osobnom ritmu i predajem se tom nemilom poslu. Glačalo je lagano i njegovo pomicanje po košulji ne zahtjeva snagu, nego spretnost . Motivacija je u tom trenutku pokret, a ne dobro izglačana košulja. Glazba, kao pozadina tog prozaičnog nedeljnog jutra, budi u meni dobro poznate ritmove iz mladosti. Tijelo, svježe otuširano, probuđeno misaonim slikama vodoskoka i fontane svjetla, zauzima makinalno neutralni položaj, spremno za sva buduća opterećenja. Košulja na daski, glačalo u ruci, muzika i ritam, moj osobni ritam bude dinamiku pokreta u meni.
Mislima lutam po tijelu, pretvaram se u djevojku koja je voljela ples. I onda ja više nisam u dnevnoj sobi, plesni podij se nalazi na otvorenom, negdje u uvali moga djetinjstva. Tamo je more i pjesak i miris Mediterana, ali i ljepota i tišina ravnice, buka i vreva velegrada, tamo su moji djetinji snovi i početak moje zrelosti. Puštam korjenje i postajem breza na vjetru, vrba na obali rijeke, maslina u kamenjaru. Vjetar pokreće moje grane, treperi lišćem i ja plešem ritmom mojih misli sjedinjena s ritmom glazbe koju slušam. Moje se cijelo tijelo, u skladnom odnosu svih njegovih djelova, nalazi u jednoj jedinoj točki postojanja. Sve moje želje, snovi, nade i ovaj stvarni trenutak izviru iz te točke i postaju moj pokret. Lutam sjećanjima u kojima sam kao djete vjerovala u božju snagu, povezujem ih s današnjim znanjem o velikom prasku i njime oslobođenoj energiji. Slavim tri kralja u sebi, obnavljanje, skladnost i samosvijest, a s neba se spušta svjetlost spoznaje, moje svjesne spoznaje života koji svojom energijom stvaram. Misaonim promatranjem sam uspjela ostvariti epifemiju, bogojavljanje u sebi, oživjeti uskrsnuće, osjetiti beskonačnost u jednom prozaičnom nedeljnom jutru.
Ponovo se vraćam stvarnom trenutku. Stojim pored daske za peglanje. Iz stopala struji ritam i širi se preko koljena, kukova, zdjelice pa preko kralježnice do glave.
Rameni pojas omogućava ruci pravilan pokret. Misao, izazvana mojim ritmom, vodi ruku, koja šakom glačalu određuje pravac. Cijelim tijelom treperi kinetička energija, glačalo jednostavno slijedi taj ritam. Šaka slijedi ritam tijela i vođena mojom misaonom slikom vala, širi pokret, oblikuje prostor u kojem zgužvana košulja dobija novi oblik. Desno, lijevo, naprijed, natrag, pa opet sve ispočetka, u ritmu koji se širi cijelim tijelom.
Prisjećam se filma "Moderna vremena".
Zamišljam posao u tvornici na pokretnoj vrpci. Monotonija i jednostranost . Misaona slika dosade se pretvara u njemi film pun dinamike. Pokret umjesto riječi.
Charlie Chaplin, pretvara moju pokretnu sliku u umjeće. Gledam ga i postajem on. U nespretnosti njegova pokreta osjećam ritam koji mu daje lakoću. Traka teče ispred mene. Svaki novi vijak koji zavijem pojačava stabilnost moje kralježnice. Pokret ruke polazi iz struka, ramena ga stabiliziraju, dok nadlaktice plivaju na površini zamišljene vode.Vrpca se kreće sve brže, a moje tijelo okupano kristalno jasnom slikom moje ideje o pokretu postaje vrelo kinetičke energije. Iz zdjelice izvire ponornica, čujem njen šum i osjećam svježinu vrela iznad kojeg se sjaji sunce mog uma. Kralježnica savitljiva kao trska na vjetru, kao zmija u pokretu putuje zupčanicima. Osjećam gipkost i snagu njenih mišića. Izlazim još opuštenija iz mlina svakodnevnog posla i lebdim životom kao što skitnica Chaplin čini dok nosi štap, velike cipele i polucilindar.
Post je objavljen 10.06.2008. u 04:40 sati.