ah ovaj će post biti u tužnom tonu...
nerazumijem kako se ljudi brzo mjenjaju....ne govorim o određenim ljudima nego općenito...
npr prijateljima..neke sam ljude do jučer smatrala svojim prijateljima a dns im več zaboravljam imena...
nije li to tužno?!
zašto se ljudi mjenjaju?
zašto se ne mjanjaju na bolje (čast iznimkama)?
zašto kad se ljudi mjenjaju svojim postupcima povrijeđuju drage osobe?
zašto je život tako kompliciran?
tko mi može dati odgovore na ta pitanja,nitko....
sve je tako komplicirano...ljudi se ubijaju međusobno ljudi koji su nekad nekome život značili ubiju se sami i ne misle da če pritom povrijediti one koji su ih voljeli,ili se ubijaju međusobno...što treba bit čovjeku da ubije nekoga?!nekome uskrati ono najvrijednije život...to je meni nezamislivo...i znam da ja to nikada neču učiniti ako sam u nešto sigurna omda sam u to....ljudi se ubijaju u obiteljima,a čude se kaj se vode ratovi pa ne poštuješ sebe i svoje prijatelje kak nečeš onda nepoštivat druge ljude pogotovo narode...
zar je najbolje što možemo nekome oduzet život ili ga povrijediti svojim ponašanjem...nismo toga vrijedni...život nam nudi tolike priike , a mi ih nečemo iskoristiti...iako sam planirala da mi tema bude prijateljstvo nekako sam sve povukla...inspiraciju mie je dala jedna svađa o kojoj nebi ovak javno...
žao mie zbog toga što su ti ljudi nekad bili najbolji prijatelji ,a sada se ponašaju kao da us neprijatelji ..još jučer su se zajedno smijali,imali slične planove a danas,danas je sve to nestalo....kao da je vjetar raznio to prijateljstvo i niko ga više nemože sastavit....neželim da se to meni nekad dogodi,ali nikad neznam što život nosi...i treba se unaprijed znati miriti sa činjenicama.....
i sad još nekaj malo da se osvrnem o školi...
da bliži se kraj sve je manje dana i to nitko nemože promjenit...svaki dan je sve bliže...i to me polako
ubija ali nedam se...prije par dana sam mislila da sam zaboravila na kraj i da se polako mirim sa tim sve dok dns nismo pod srz-om razgovarali o majcama i dogovorili se za sve....stvarno mi se bilo steškalo...oči su mi bile pune suza...i napokon kad pomislim da je sve prestalo eto opet te proklete nostalgije...
i nekaj malo o lubavi....stanje nepromjenjeno...več drastično uzdrmano...ove moje izjave zvuče dramatično ali tako je....
čekam trenutak kad če i mene neko voljet...hehe...a nadam se da če se taj trenutak dogodit uskoro....
Post je objavljen 09.06.2008. u 23:07 sati.