U pravom je trenutku došlo ovo Prvenstvo. Taman kad će INA podignuti još malo cijene, taman kad će joj se u istoj akciji podizanja cijena pridružiti i HEP, taman kad nam ljudi umiru od gladi i žeđi, taman kad nam je još jedan general okrvavio navlake u teško stečenom BMW-u... Uživaj narode u još jednoj pobjedi «Vatrenih»...
Gledao sam sinoć Pacina u ulozi njujorškog gradnonačelnika u pomalo zbrčkanom filmu «City Hall» Harolda Beckera. U jednom emotivnom trenutku, karizmatični načelnik ženi ubijenog policajca kaže: «Mi se brinemo za svoje ljude.»
Koliko je naših načelnika, župana, političara uopće spremno reći da se brine za svoje ljude. Kraj tolike brige za urbanističke planove, za žute građevinske i ljubičaste poduzetničke zone, za javno-privatna partnerstva, za koruptivno-nepotističku djelatnost, teško je pronaći volju i snagu za takvu rabotu kakva je briga za čovjeka.
Prije nekoliko tjedana mrtvu u njenom zagrebačkom sobičku su pronašli Hedvigu Golik. Nakon trideset i pet godina. Umrlu od zaborava.
Jučer su mrtvog u splitskoj garsonjeri pronašli Zvonka Matijevića. Novine kažu, umro je od gladi i žeđi. Meni se ipak čini da je i on umro od zaborava, baš poput Hedvige.
Zaboravili smo ga bili svi. Zaboravile su ga one gospođe egzotičnih frizura iz državnih institucija dugačkih i kompliciranih imena kojima su riječi «socijala», «briga» i «skrb» najčešće na usnama. Zaboravili su ga i oni uredni ljudi u crnim mantijama s bijelim ovratnicima koji drže Knjigu u rukama i najradije govore o «ljubljenju bližnjega svoga». Zaboravili su ga čak i njegovi susjedi, oni koji su slušali cjelonoćnu paklensku kriku iz stana preko puta, iza vrata na kojima je pisalo «Matijević».
I trudeći se ne čuti vapaje, bili su ga zaboravili.
Zaboravili su ga i oni profesionalni zaštitari digniteta Domovinskog rata. Oni koji su u stanju bili pokrenuti lavinu za svoje ljude. I koje je tako srčano svojedobno podržavao plavokosi, markantni kazališni intendant. I zaboravio.
U stvari, mislim da ovi zadnji koji brane dignitet rata i nisu toliko bitni u cijelovj ovoj priči. Vjerujem da je Matijeviću i ostalim matijevićima oko nas potrebnija bila zaštita digniteta Domovinskog mira. Ono što se u nekim davnim i mračnim vremenima zvalo «život dostojan čovjeka». U zaboravljenim vremenima. A danas i više nego dostojna mirovina, očito, ne znači i mir i spokoj.
Kad smo već kod spokoja, oprostite što sam vam ga poremetio. Nego, nastavite vi gledati uspjehe «Vatrenih». Uživajte. I zaboravite.
Post je objavljen 09.06.2008. u 23:10 sati.