Nedavno pročitah djelo o mladiću koji je zbog nesretne ljubavi odlučio okončati svoj život. Bez mogućnosti da bude s osobom koju je volio iz dubine duše, živio je iz dana u dan sa sve većom boli koja ga je razdirala. Na kraju više nije mogao izdržati preveliku patnju, pa je odlučio napustiti svijet i probleme koji su ga okruživali. Pitanje je je li njegov čin bio potez čovjeka koji se hrabro odlučio na prerani odlazak ili čovjeka koji se nije mogao suočiti s lošom stranom života,pa je išao linijom manjeg otpora.
Po mom mišljenju, samoubojstvo je često djelo kukavice ili nekoga tko jednostavno nije dovoljno snalažljiv da pronađe izlaz iz naizgled nemoguće situacije. No, mogu se na nekoj razini povezati s Wertherom. Shvaćam da je teško biti u blizini osobe koju voliš svim srcem i istodobno biti potpuno svjestan činjenice da nam se nikad neće pružiti prilika za sreću s istom tom osobom. Ponekad je razlog tome to što osjećaji nemogu biti uzvraćeni, a ponekad su prepreka neki drugi ljudi koji su pronašli sreću s nama dragim osobama. Kakav god bio razlog nesretne ljubavi, bol je ista. Malo tko zna kako je bolno gledati i sretati se s osobom koju tako jako želite ljubiti i imati za sebe, a ne biti u mogućnosti reći ijednu riječ o tome. Još je teže kad je taj netko svjestan vaše ljubavi, a nema nade da ta ljubav zaživi. Kako li je bolno kad ne vidiš drugi razlog za ustati ujutro, već samo zbog toga da vidiš voljenu osobu i barem nakratko se nađeš u njenoj blizini. Često zaboravimo na to da je onaj tko posjeduje svaki naš uzdah također i onaj tko je kriv za mnoštvo suza. Tada se vinemo u neki savršen svijet i gubimo doticaj s realnošću. Mislimo o zagrljajima onog kog volimo i o osmijehu koji nam je donio toliko neprospavanih noći. Živimo od osjećaja koji nam omogućuju da bar u snovima budemo sretni, da bar malko svojom maštom ublažimo razdiruću bol. Werther je, poput mene, presenzibilna osoba kojom upravljaju osjećaji. Kad je zaljubljen, osjećaj ljubavi je taj koji vlada njime i svakim njegovim pokretom,kad je nesretan i tužan, osjeća potrebu za plakanjem svaki čas tog bolnog perioda. Ponekad znam skriti osjećaje, ali, kao i kod Werthera, ti osjećaji nabujaju i pretvore se u snažne izljeve ljubavi. Tada osjećam još veću bol zbog toga jer sam sve držala za sebe,a takvi spontani izljevi daju krivi pogled na moju slabost.
Koliko god pokušali zanijekati ono što osjećamo, to uvijek izađe na vidjelo jer, nakon svega, svi smo ljudi izgrađeni od smijeha i suza. Razumijem patnju koju je Werther osjećao zbog nedostižne mu Lotte, ali ne mogu ne osuđivati njegov čin. Veliki sam protivnik rješavanja problema na njegov način, ali takve stvari su odluka pojedinca. Treba hrabrosti za suočavanje s drugom stranom takvog završetka, tj. pomirenja s fizičkom boli i pojmom da više nećemo koračati istim tlom kojim jesmo dotad. Zbog toga, Werthera ne mogu nazvati ni kukavicom ni herojem, već snažnim individualcem, običnim čovjekom koji je dopustio najsnažnijem od svih osjećaja- osjećaju ljubavi da odredi njegov kraj...
Anušk@
Post je objavljen 09.06.2008. u 21:07 sati.