U klincu sam.
Psihički i fizički.
Treba mi samo jedan mali odmor. Ništa drugo. Samo par trenutaka da legnem bez ikakvih misli u glavi. Samo da mi ništa ne prolazi kroz glavu. Da ne moram više gledati knjige na stolu i to što ih moram još držati što čvršće da bi obavila ono što želim. Neće biti sretnije od mene. Stvarno neće. Ali bojim se da neću uspjeti. Uspjela sam sve ono teže, a sad slijedi nešto kao lakše što će me sjeeee.
U klincu sam.
Kad bi mogla otići sad tamo u te MoDrave. No ništa od toga ni sada, ni kasnije. Neizvedivo. Niti volje, niti želje, niti prilike... A sranje. Ono što želim je katkad tako daleko, a tako blizu. Žalosno je to što nam je sve nadomak ruke, a ne možemo dohvatiti. Samo neka se riješim te škole, sve će biti jednostavnije i ljepše. I lakšeee.
I sranje.
Došao je čas. No nema veze. Preživjet ću, samo polako. Nema straha. Moram to sama sa sobom riješiti. Polako, samo da me nitko ne požuruje i ne stišće, samo će gore mi biti. Polako, riješavam ja to. Napredujem..!
Stvarno da.
Jes.
U klincu sam i dalje.
Al' me strah.
Uf. Polako. Polako. Sam rec'te: Nije to strašno. Nije nije. =/
POmalo.
Sve je to sasvim u redu.
Sve je u savršenom redu.
Prazan mi stan, a nas je dvoje. Tijelo tvoje, moje, možda bismo mogli mi.
trenutno faza pjesme prazan stan. zajedno sa još para pjesama. ništa drugo ne svira.
Uf.
<3
Post je objavljen 09.06.2008. u 17:39 sati.