Izađem iz kuće...provjerim...da dobro je...maska je tu...
Osmijeh od uha do uha...pokušavam vjerovati...da...pokušavam...sutra će biti bolje...nadam se...
Nada...razlog zbog kojeg živimo...da nema nade...nebi bilo ljudi...
Ok...sve je super...a i ako nije...sutra će biti...
Dođem među njih...smijem se...sretna sam...to je iskren osmijeh i iskrena sreća...ali onda...maknem se od njih...nestaje iskreni osmijeh i iskrena sreća...
Kao da me je netko prokleo...među njima sretna...bez njih...tužna...
Danas...skoro sam pukla...danas skoro suze...ali ne...ja sam jaka...proći će...
Opet...sutra će biti bolje...ponavljam...
I dođe sutra...opet onaj osjećaj...nisam cijela...nešto fali...
Nema tog komadića...nema ga...taj komadić koji toliko želim...koji toliko obožavam...opet...
Dosta...ne želim...ne...neću taj osjećaj...ne opet...proklet bio...mrzim te...laž...
Opet lažem sama sebi...ne mogu...postajem slaba...previše toga...
Neću napraviti ništa grozno...ne...samo ono manje grozno...možda će mi biti bolje...opet...laž...
Ta nada...zbog te nade ne nestaje taj osjećaj...opet...
Ovaj dio posta...posvećen je osobi kojoj se ja divim...osobi koja mi daje takve savršene savjete...koja uvijek zna što reći...koja me uvijek razvedri...osoba zbog koje uvidim ono dobro u lošem...
Zahvaljujem joj na tome...stvarno mi je drago što sam ju upoznala...
Elena...hvala...
Post je objavljen 09.06.2008. u 17:33 sati.