"Povratak izgubljenog sina" Lk 15, 11-32
Često se pitamo zašto ljudi moraju izgubiti nešto vrijedno i dragocijeno da bi to mogli uistinu cijeniti i spoznati pravu vrijednost izgubljenog. Tako je i sa izgubljenim sinom u Lukinom Evanđelju (15, 11-32). Dok je živio s ocem i uživao blagodati života s njim nije razmišljao o onome što ima, sve do trenutka kada je izgubio sve, skoro i sam život. Tek tada se sjetio oca, izobilja života s njim i odluči se poći ocu i reći mu: "Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!"
Ono što kod ovog susreta posebno izaziva naše divljenje je neizmjerna i opraštajuća očeva ljubav. Dok čitamo ovaj dio osjećamo silno bogatstvo očeve ljubavi.
"Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda ..." Otac koji uvijek čeka i nada se. Zato ga je i ugledao dok je još bio daleko, jer ljubav očeva vidi puno dalje nego pogled seže. Koju radost osjeća dok trči prema sinu. Tako je i s našim Nebeskim Ocem. On nas silno ljubi i strpljivo čeka naš povratak, čeka da nam oprosti, jer koji otac ne oprašta sinu.
Prorok Izaija kaže: "Jahve, ti si naš Otac" (63, 16) i time nas uvodi u Božje očinstvo. Imamo li mi to iskustvo Boga - Oca, iskustvo ljubljene djece. Naše iskustvo Oca koji ljubi je često ograničeno, jer mjerimo mjerilima kojima mi ljubimo.
"I bit ću vam otac i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući." 2 Kor 6, 18. Ono što nam je obećano prije našeg rođenja i dano u nasljeđe ne uživamo u punini. Stvoreni smo s prostorom u sebi koji može ispuniti samo Bog. Bez obzira na ovozemaljskog oca koji nas ljubi, mi žudimo za iskustvom ljubavi božanskog Oca. On nas čeka, čezne za nama i u ljubavi nas vidi dok smo još daleko od te čežnje, na krivim putovima, gladni, goli i bosi - a naš Nebeski Otac nam nudi izobilje. Ponekad nam se čini da naš Nebeski Otac dopušta da odlutamo tako daleko, da izgubimo sve, kako bi spoznali i cijenili ono što nam je dano u božanskom sinovstvu. Bog nas nikada ne ostavlja kao siročad. U Ps 27, 10 On kaže: "Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti." Njegove ruke su uvijek raširene, On strpljivo čeka i prašta i prije našeg povratka.
Djeca smo Božja, rođena u Njegovoj ljubavi, a ipak nemamo iskustvo dubine i širine te ljubavi. Ako Božjom milošću i uživamo jedinstvo s Njim, znamo li se radovati kad se brat naš vrati toj ljubavi ili poput starijeg brata u nama još uvijek postoji onaj nutarnji glas koji nam se ne da radovati. Darovana nam je cjelovita Očeva ljubav i kad je Otac u svom milosrđu dijeli drugima ne gubimo ništa nego dobivamo još širu i bogatiju ljubav koja nije razdjeljena nego darovana svima u punini.
Naše spoznanje je ogranićeno. "Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je." Sve što je Očevo i naše je. Zato živimo u jedinstvu s njim! Ali ako i odlutamo ne bojmo se povratka, on nas uvijek čeka raširenih ruku. Uđimo u taj zagrljaj - u bogatstvo darovano nama i osjećajmo se sigurno i zaštićeno. Iskusimo najljepšu ljubav koja će ispuniti onu prazninu u našem srcu koju može ispuniti samo Bog.
Dragulj koji nam je darovan u nasljeđe ne prodajmo u bescjenje, nego uživajmo puninu i izobilje, kako ne bi doživjeli sudbinu izgubljenog sina, pa tek onda spoznali što smo u Oca imali. Ako smo već odbacili bogatstvo Njegove ljubavi - evo prigode. On nas čeka raširenih ruku i raduje se našem povratku. jer Očeva ljubav je neizmjerna i uvijek prašta.
Uđimo u zagrljaj opraštajuće ljubavi!
Amen! Aleluja!
Branka
Post je objavljen 09.06.2008. u 14:58 sati.