Taj oštar miris monotonije udara o ustajali zrak i razbija se na tisuće sitnih krhotina agonije...
Zvuči poznato?
I prožmu te trnci
Znam sve od početka do kraja
i tako si beznačajna
One tako govore jer ne znaju
ne zamjeraj.
Ponovo rođene, one lažu
ne plači
Već je više manje osjećaš u svojim venama
i znaš da se približava
Krajičkom uma vreba dobro zatomljena radost.
Lagano se udaljavam da me ne uhvati i ne povuče za sobom jer znam što želi.
ne idi.
Pobunim se što nećeš saznati koliko je važno imati te uza sebe. Koliko je prokletstvo a koliko je blagaoslov.
Vjerno čuvana tajna krije istinu.
.....
Znaš?
Ja znam više...
Previše ću odati svojim ostankom ovdje, zato i idem.
Post je objavljen 08.06.2008. u 22:49 sati.