Evo me!
Plešem već nekih 4 mjeseca i došla do trenutka kada mogu povući paralelu između onog "bila sam" i ovog "što sam sada".
To se ne odnosi toliko na moje tijelo jer se ono mijenja malo sporije nego što mi se mijenja um. Međutim, sa psihološke strane potpuno je drugačija slika.
Došla sam u fazu da sama sebi iskreno mogu reći da me apsolutno boli dupe za to što drugi imaju problema sa mojom težinom. To je tako apsurdno, budući da ja nemam ama baš nikakvih kompleksa oko toga. I tu mi je ples pomogao, koliko god čudno zvučalo.
Kada god plešem ja se jednostavno obožavam. Obožavam način na koji mi se tijelo pokreće u smjeru kojem ja želim. Ok, tu i tamo zna krenuti nekim svojim putem pa to malo šašavo izgleda, ali se uvijek vrati tamo gdje treba.
Percepcija u glavi mi je sada mnogo svijetlija nego što je to bila prije. Sada upravo bliješti tako jako da ne vidim pisati. Ne, čekajte, to je monitor! Ne, ozbiljno, više nisam sklona depresijama koje su, sada vidim, ionako bile potpuno bespotrebne!
Kada se ujutro probudim ne mogu dočekati da dođe večer da opet mogu zaplesati. Odbrojavanje sati mi najteže pada.
Imam hrpu kreativne energije! Danas sam napravila savršene muffine i savršeno tijesto za pizzu koju su tata i buraz odmah preoteli i pojeli prije nego što sam se snašla. Jednostavno se opustim i dopustim da sastojke dodajem po osjećaju a ne prema receptu...
Počinjem cijeniti svoju žensku, enegiju božice koja se nalazi u svakoj ženi i pokojem muškarcu koji to osvijesti. Uživam biti ja, žena koja se voli i koja svaki dan nastoji slaviti kroz sitne dobrotice koje većinom proizlaze iz plesa.
Ples pokreće, ples stvara, ples ljubi one koje se zaljube u njega na prvi pogled, unatoč preprekama. Koja je svrha plesa? Pa, koja je svrha disanja?
Post je objavljen 08.06.2008. u 20:42 sati.